- Kad su spojeni Uljanik i 3. maj smatrao sam da to ne neće funkcionirati - to su dva odvojena svijeta. Brodogradilište 3. maj je manje ili srednje brodogradlište koje može biti samodostatno ili se s nekim brodogradilištima može udružiti oko nekih poslova. 3. maj treba hitno izvaditi iz Uljanik grupe i trebaju se odvojeno rješavaju ta dva brodogradilišta, smatra ekonomski analitičar i publicist Ratko Bošković.
>>>Muljanik – Titanik: Gdje bi bio hrvatski IT s 30 milijardi kuna poguranca?!
Svoje je viđenje situacije u Uljaniku iznio u HRT-ovoj emisiji Dobro jutro Hrvatska.
Pogotovo ga smeta što javnost nije vidjela program restrukturiranja koji je vidjela Europska komisija.
- Europski činovnici smiju vidjeti na što hrvatski poreznici obveznici moraju dati novac, a sami ti porezni obveznici ne smiju - to se taji. No, mislim da možda i nije problem u tome koliko treba dati novaca nego je problem u temeljnom kako je program zamišljen da bi se u njega privukao strateški partner... ali mu zauzvrat nešto moraju dati, a to bi bio Uljanikov prostor u Puli gdje su radionice da bi on tamo radio nešto profitabilno jer znamo da će brodogranja biti neprofitabilna. Tamo će biti vezovi za megajahte, hoteli, stanovi - to je taj nesrazmjer koji je najveći problem, rekao je Bošković.
>>>Premijer: Postoji interes domaćih i inozemnih aktera za hrvatska brodogradilišta
Bez obzira na to što je neupitno da svoj dio odgovornosti za situaciju u brodogradilištima imaju svi koje se u medijima za to proziva, sve to je posredni je rezultat manjka strategije za očuvanje i razvoj hrvatske industrije i brodogradnje kao njegovog integralnog dijela, piše Bilten. Taj nedostatak doveo je do raspada proizvodnih lanaca i urušavanja poslovno-organizacijsko-financijske infrastrukture koja je potrebna da bi brodogradnja mogla normalno raditi i razvijati se. Manjak infrastrukture omogućio je pukotine za pojavu ostalih problema koji su ishod sustavne nebrige za nekad najrazvijeniji domaći ekonomski sektor. Rješenja ovih problema treba tražiti u vrijednosti sektora u čiju se izgradnju kontinuirano ulaže već skoro 100 godina. Pitanje je pak ima li Vlada uopće volje i kapaciteta za kreiranje nove dugoročne vizije budućnosti brodogradilišta.