Stručnjaci Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) u svojoj su analizi ustvrdili da je emigracija iz istočnih prema zapadnim članicama Europske unije (EU) u proteklih 25 godina smanjila ekonomski potencijal istočnoeuropskih članica, među kojima je i Hrvatska, te su dali neke preporuke u cilju da istočne i zapadne zemlje EU-a ostvare podjednaku korist od ekonomske emigracije.
S otvaranjem istočne Europe ostatku svijeta početkom 1990-ih godina, otprilike 20 milijuna ljudi, uglavnom mladih i obrazovanih, što je brojka jednaka broju stanovnika Češke i Mađarske zajedno, napustili su svoje domovine u potrazi za boljim mogućnostima u inozemstvu. Motivi njihova odlaska uglavnom su bili bolji poslovi i viša plaća.
Istraživanje je pokazalo i da što su vlade bile manje učinkovite a institucije slabije, rasla je vjerojatnost da mladi i obrazovani potraže bolje mogućnosti vani.
Usporavanje BDP-a
I dok samim emigrantima obično bude bolje a njihove obitelji često ostvaruju koristi od doznaka iz inozemstva, njihov odlazak slabi gospodarski potencijal njihovih država. Stručnjaci MMF-a navode da velika i stalno prisutna emigracija usporava stope rasta ukupnog bruto domaćeg proizvoda (BDP-a), kao i onog po glavi stanovnika.
Analitički rad MMF-ovih stručnjaka Nadeem Ilahia, Anne Ilyinae i Darie Zakharove pokazuje i da bi u razdoblju od 1995. do 2012., da nije bilo emigracije, realna stopa rasta BDP-a bila ukupno sedam postotnih bodova viša u prosjeku u regiji istočne Europe.
Autori ističu ističu da je potrebno izbjegavati povećanje poreza na plaće i više se osloniti na oporezivanje potrošnje, što bi bilo povoljnije za investiranje i dugoročni rast.
Ističu da zbog emigracije neke vještine već nedostaju na tamošnjim tržištima rada, snizujući rast produktivnosti na istoku Europe, a među ostalim posljedicama navode i da je slanje doznaka rođacima podiglo početne plaće i smanjilo poticaje za rad. Kao rezultat toga, plaće su rasle brže od produktivnosti, nagrizavši povrate od ulaganja i oslabivši poticaje za investiranje u te zemlje.
Uz niži BDP, državna izdvajanja za socijalne beneficije porasla su kao udjel u BDP-u. Odlazak mladih pridodao je već postojećem trendu starenja stanovništva, što je i dovelo do povećanja izdvajanja za mirovine, promatrano kao udio u BDP-u.
Vlade su na takve proračunske pritiske odgovarale podizanjem poreza na plaće, a to je smanjilo poticaje poduzetnicima da otvaraju radna mjesta.
S druge strane, migracija prema Zapadu čini se da je doprinijela snažnijem gospodarskom rastu zapadnoeuropskih država. Ekonomska migracija postala je pokazatelj uspjeha EU projekta, koji slobodu kretanja smatra nužnom za veću gospodarsku integraciju i u konačnici više dohotke za sve.
S obzirom na i dalje velike dohodovne i institucionalne razlike, autori istraživanja procjenjuju da će faktori koji stoje iza emigracije s istoka Europe biti prisutni još neko vrijeme i da bi mogli dovesti do "pogrešnog kruga" u kojem daljnji gubitak mladih radnika s vještinama slabi istočnoeuropske nacije i istovremeno jača primamljivost bogatijih zapadnoeuropskih zemalja.
Manji porez na plaće, veći na potrošnju
U cilju da i istočne i zapadne zemlje EU-a ostvare podjednaku korist od te emigracije, autori savjetuju istočnoeuropskim zemljama da bi ih bolje institucije i ekonomske politike učinile atraktivnijima za ostanak ljudi, za povratak emigranata i za dolazak ljudi iz drugih država koji posao traže u istočnoj Europi. Smatraju i da bi vlade mogle više raditi s dijasporom kako bi se iskoristila njihova stručna znanja i štednja te da bi se ljude trebalo potaknuti da radije investiraju nego da tek troše inozemne doznake.
Uz zadržavanje i bolje korištenje postojeće radne snage, primjerice kroz bolje usklađivanje obrazovnog sustava s potrebama tržišta rada i pružanje više prilika za osposobljavanje za rad, autori ističu i da je važan izbor politika kako bi se riješili fiskalni pritisci, pri čemu ističu da je potrebno izbjegavati povećanje poreza na plaće i više se osloniti na oporezivanje potrošnje, što bi bilo povoljnije za investiranje i dugoročni rast.
Što se tiče cijelog EU-a, autori ističu da treba imati na umu koliko je EU profitirala od emigracije s istoka, pa zbog toga smatraju da postoji argumentacija za bolje raspoređivanje dobiti. Primjerice, navode, veličina i sastav EU kohezijskih i strukturnih fondova, tj. transfera iz bogatijih u siromašnije članice EU-a, mogli bi eksplicitno odgovoriti na negativne učinke emigracije na ekonomski potencijal zemalja iz kojih dolazi radna snaga.