Identitet je nezgodna stvar a književnost odlično utočište za izgnane, prirodno mjesto za neprekidno poigravanje s raznim maskama u potrazi za onom konačnom, koja nas najbolje prikazuje, rekao je u razgovoru za Hinu Kostarikanac Carlos Fonseca, koji se u svojim knjigama bavi prirodom identiteta u raznim kontekstima – povijesnom, tehnološkom
>>>Prvi put od Drugog svjetskog rata nema Nobela za književnost
Pisac proglašen jednim od najperspektivnijih latinoameričkih autora današnjice u izboru Festivala HAY, Fonseca je jedan od istaknutih inozemnih gostiju 17. Festivala europske kratke priče koji se od 27. svibnja do 1. lipnja održava u Zagrebu, Rijeci i Samoboru na temu ‘Nasljeđe‘.
"Mislim da je identitet dosta nezgodna stvar. Neprekidno se poigravamo s raznim maskama. Možda me upravo zbog toga kad pišem zanimaju likovi koji se čine neprestano dislociranima, koji su neprekidno u pokretu. Protagonisti koji prelaze granice i naizgled besciljno lutaju globalnim kartografijama, u potrazi za onom konačnom maskom koja bi ih prikazivala najbliže onome što oni stvarno jesu", istaknuo je pisac.
>>>Julia Donaldson: Didaktična književnost često je najgora, nitko ne voli da mu ‘sole pamet’
Upravo zato sviđa mu se književnost promatrati "kao utočište za izgnane": "Italo Calvino jednom je rekao: ‘Za mene je idealno mjesto ono u kojemu se najprirodnije može živjeti kao stranac‘. Za mene, to mjesto je književnost", rekao je Fonseca.
Rođen u Kostariki 1987., Fonseca se kao dijete odselio u Portoriko, a danas živi u Londonu, gdje predaje latinoameričku književnost na Sveučilištu Cambridge. Proslavio se debitantskom knjigom "Colonel Lagrimas" (2015.), koja se labavo temelji na životu njemačkog matematičara Alexandera Grothendiecka (1928.-2014.).
>>>13 književnih preporuka Billa Gatesa, Zuckerberga i drugih briljantnih lidera
Napisao je još roman "Museo Animal" (2017.), a priče su mu objavljivane u listovima poput Guardiana, BOMB-a, Art Flasha i White Reviewa. Najznačajnija književna manifestacija španjolskog govornog područja, FIL Guadalajara, uvrstila ga je među prvih dvadeset latinoameričkih pisaca mlađe generacije.
Povijesni roman koji povijest dovodi u pitanje
Roman Colonel Lagrimas neka je vrsta povijesnoga romana, ali takvoga u kojemu se čini da pisac povijest dovodi u pitanje. Fonseca ističe da su mu klasični povijesni romani dosadni – više se voli poigravati sa svime što taj žanr može ponuditi.
>>>‘Ciganin, ali najljepši’ stiže na 11. Weekend Media Festival
Alexander Grothendieck jedan je od najvećih matematičara druge polovice 20. stoljeća, kazao je pisac. Pred kraj života povukao se u osamu, odlučivši posljednje godine života provesti u potpunoj izolaciji svojega doma kako bi nesmetano radio na filozofskom djelu zamišljenom poput svojevrsne apsolutne teorije ispisane matematičkim simbolima.
"U tom smislu, roman se poigrava s konvencijama povijesnoga romana, nastojeći konstruirati lik čovjeka koji pokušava ponovo ispisati povijest iz komadića i dijelova koji su iza te povijesti ostali", pojasnio je Fonseca.
"On povijest ne želi prikazati kao dugačak lanac uzroka i posljedica kako smo je navikli gledati, već prije kao veliki mozaik u kojemu su sve informacije svijeta skladno posložene. Bio je doista izazov provesti čitatelja kroz taj kolaž, tu mozaičnu strukturu koja izbjegava linearni zaplet", dodao je.
>>>Greenfield investicije: Pozitivna priča o tax free gradu Bjelovaru
Fonseca koristi Grothendieckovu biografiju kao predložak za priču u kojoj želi pokazati kako se "ritam ljudskoga vijeka podudara i preklapa s ritmom odvijanja svjetske povijesti": "Grothendieck je imao fascinantan život koji je u mnogim točkama bio neizravno povezan s ključnim događajima prošloga stoljeća, od ruske revolucije, u kojoj su njegovi roditelji sudjelovali kao anarhisti, do Španjolskoga građanskog rata, holokausta i rata u Vijetnamu, protiv kojega je prosvjedovao predajući matematiku u Hanoju dok su oko njega eksplodirale bombe".
"Ali u vezi s njim istinski me fascinirala činjenica da se taj čovjek, koji je živio tako neposredno okružen poviješću, jednoga dana odlučio odseliti u francuske Pireneje i postati pustinjak posvećen pisanju filozofskoga djela koje se činilo posve udaljenim od stvarnosti", istaknuo je autor.
>>>FUL KULTURNO PUNKT i Brend kultura oduševili brojne posjetitelje Interlibera
U njemu je prepoznao "napon između znanja i akcije, između uma i stvarnosti, ključan za razumijevanje naše suvremene stvarnosti, društva kojim vladaju informacije, u kojemu svima nama prijeti opasnost da, poput njega, postanemo pustinjaci okruženi informacijama ali udaljeni od političke stvarnosti".
Identitet u društvu simulakruma
Njegov drugi roman Museo Animal ponovo je priča u kojoj se bavi prirodom identiteta, ali kroz alegoriju modernoga svijeta u kojemu su ideologija, nada i utopija zgažene pod navalom fabrikacija, holograma, lažnih vijesti.
>>>Jadranka Sloković: Htjela sam se baviti književnošću, ali kazneno pravo je prevladalo
"Identitet je krhak konstrukt. Mi danas živimo u društvu simulakruma, u kojemu je stvarnost uvijek prikrivena kopija same sebe. Identitet je uvijek igra maskiranja", nastavlja Fonseca.
U "Museu animal" zanimalo ga je "istražiti te poetike simulakruma kroz različite registre: estetske, političke, medijske". "Na koncu se sve svodi na promišljanje o prirodi identiteta. Moramo razmisliti što to znači i koje nove odgovornosti nosi", rekao je.
U današnje tehnološko doba nužno je preispitati naš odnos prema informacijama, smatra pisac: "Pripovijedanje je na neki način uvijek bilo kanaliziranje informacija u priče, fikcijske ili faktične. Danas, s razvojem digitalnih medija i eksponencijalnim raspršivanjem informacija, potrebno je razmisliti što to znači za pripovijedanje – kakvu opasnost to donosi za konstruiranje naših narativa".
>>>Dani Marije Jurić Zagorke od 21. do 26. studenoga
Pisac kojega kritika hvali kao iznimnoga erudita čiji su romani "istinska gozba filmski oblikovanoga književnoga trbuhozborstva, s dozom humora i melankolije inspiriranih ljudskim stanjem", Fonseca puno pozornosti pridaje stilu i posebno jeziku.
Kao najveće uzore navodi pisce kao što su Machado de Assis i Luis Rafael Sanchez, ali i Georgesa Pereca, Borgesa, Itala Calvina, a kao jednog od najdražih pisaca izdvaja Enriquea Vila-Matasa.
"On često ponavlja jednu izjavu Nabokova: da istinsku biografiju pisca ne čini kronologija njegova života već povijest evolucije njegova stila. Posve se slažem. Pisca definira njegov stil. U tome smislu, svaki je roman čin obaveze prema stilu", rekao je.
>>>HBK: Stalo nam je da kurikulum uistinu bude nacionalni i hrvatski sustav odgoja i obrazovanja
O svojoj književnosti, koja još nije prevedena na hrvatski jezik, Carlos Fonseca govorit će u čitanjima, razgovorima, druženjima i promocijama 17. FEKP-a u kojima će mu se pridružiti drugi nagrađivani svjetski književnici, među kojima Nigerijac s britanskom adresom Ben Okri, velška spisateljica Carys Davies, jedan od najznačajnijih španjolskih autora srednje generacije Ignacio Martínez de Pisón, ukrajinski pisac Andrej Kurkov, belgijska autorica marokanskog podrijetla Rachida Lamrabet.
Gosti su još talijanski autor Flavio Soriga, najmlađi predstavnik sardinskog književnog vala, Jan Carson iz Sjeverne Irske, te nagrađivani pisci Inga Žolude iz Latvije, Suzana Tratnik iz Slovenije i Vladimir Arsenijević iz Srbije, a sve počinje u nedjelju 27. svibnja u Zagrebačkom plesnom centru.