Bruto domaći proizvod ili BDP sigurno je najpoznatiji makroekonomski pokazatelj. Nema odrasle osobe koja ga nije spomenula premda često bez prave spoznaje što on zapravo znači. No društvo mu je dalo počasno mjesto u svakoj raspravi o ekonomskom stanju zemlje. Strepimo svaki kvartal hoće li i koliko će porasti. Ako raste, je li to dovoljno? Je li to uspjeh? Zašto kod drugih raste brže? Što treba napraviti da i kod nas raste brže?
>>>Željko Garača: Apsurd – spašavanje 2. mirovinskog stupa javnim novcem
Nacionalne ekonomije veoma su složeni sustavi i svaki pokušaj da se njihovo stanje opiše jednim brojem izazovan je pothvat. Iako je BDP većinom prihvaćen kao pokazatelj, mnogo je mišljenja da on nije najbolji način iskazivanja blagostanja u nekom društvu. Postoje drugi pokazatelji koji daju drukčiju sliku nacionalne ekonomije, ali BDP se i dalje dobro drži. Jedan od tih jest bruto nacionalni dohodak ili BND.
Tri metode izračuna BDP-a
Nije čudno što se kod nas BDP najčešće računa prema rashodnoj metodi, prema kojoj ćemo dogodine dohvatiti razinu BDP-a iz 2008. No to je metoda utemeljena na modelu koji potiče potrošnju i uvoz. Bruto nacionalni dohodak (BND) i bruto dodana vrijednost (BDV) daju još porazniju sliku
Imam s tim u vezi nekoliko primjedbi. Prva se odnosi na odabir metode izračuna BDP-a koja se iznosi u javnosti. Poznate su tri metode izračuna: proizvodna, potrošna (rashodna) i dohodovna. Dohodovna metodagotovo se ne primjenjuje. Proizvodna metoda upotrebljava se kao temeljna, ali o njoj se ne govori dovoljno iako ona najbolje odgovara pojmu bruto domaćeg proizvoda. Riječ je o izračunu bruto dodane vrijednosti ili BDV-a, onoga što smo kao društvo doista novo proizveli te uvećano za poreze na proizvode. Ako naši statistički podaci govore da BDV raste sporije od BDP-a, odnosno da porezi rastu brže i od BDP-a, nije čudo što se ta metoda slabo spominje u javnosti. Tako je prethodni kvartal BDV rastao 2,2 posto, BDP 2,8 posto, a porezi na proizvode oko šest posto. Potrošna metoda manje je precizna u izračunu i uvijek sadržava element promjene zaliha koji se primjenjuje da bi se njezina vrijednost BDP-a uskladila s vrijednošću proizvodne metode. Potrošiti možemo ono što smo zaradili proizvodnjom, upravo kao BDP, ali i manje i više od njega. Preferiranje te metode u funkciji je poticanja ekonomskog modela koji je na snazi u Hrvatskoj, onoga utemeljenog na potrošnji i uvozu. Nadalje, u analizama kretanja BDP-a koje se predstavljaju javnosti govori se o doprinosu pojedinih kategorija potrošnje, kao što je potrošnja kućanstava, države te investicijska potrošnja, ali i o ukupnom izvozu i uvozu koji nisu potrošnja, njihovu zasebnom pozitivnom odnosno negativnom doprinosu BDP-u. Teorijski je ispravno govoriti o neto izvozu, razlici izvoza i uvoza, kao korekciji potrošnje da bismo dobili BDP. Ako je neto izvoz pozitivan, znači da smo proizveli više nego smo potrošili i da smo uštedjeli; suprotno, ako je neto izvoz negativan, više smo potrošili negoli proizveli, odnosno zadužili smo se.
>>>Željko Garača: Bez 2. mirovinskog stupa javni dug bio bi upola manji, a mirovine veće
Zaduživanje radi potrošnje
Niti izvoz nužno djeluje pozitivno niti uvoz nužno djeluje negativno na BDP. Negativni neto izvoz ima negativan doprinos samo u izračunu BDP-a potrošnom metodom. Sve što smo više uvezli nego izvezli to smo i potrošili, a nismo proizveli, zato potrošnju treba umanjiti za tu razliku da se dobije BDP. Vrijedi i obratno kad je neto izvoz pozitivan, što znači da smo proizveli više nego smo potrošili, pa to tu razliku treba pribrojiti potrošnji u nekom budućem razdoblju. To je pak poželjno stanje koje onda pokazuje zdravlje i snagu ekonomije.
Ako naši statistički podaci govore da bruto dodana vrijednost raste sporije od BDP-a, odnosno da porezi rastu brže i od BDP-a, nije čudo što se ta metoda slabo spominje u javnosti. Tako je prethodni kvartal BDV rastao 2,2 posto, BDP 2,8 posto, a porezi na proizvode oko šest posto
Zaduživanje u inozemstvu radi povećanja potrošnje može funkcionirati neko vrijeme, pa čak i dulje, o čemu svjedoči hrvatski primjer, ali cijena koja se za to dugoročno plaća slab je gospodarski rast, rastakanje društva, iseljavanje i gubljenje mogućnosti da se nešto uistinu promijeni. Aktualni rast BDP-a može nam biti utjeha, ali i tu se skriva još jedna tužna istina. Nadamo se da ćemo iduće godine dosegnuti razinu BDP-a iz 2008. To je mnogo najlošiji rezultat u usporedbi s drugima, ali postoji jedan još porazniji pokazatelj koji se ‘skriva‘ od javnosti. Gotovo se nitko ne bavi njime, službena ga statistika ne računa – BND. Ugrubo se BND dobije ako od BDP-a oduzmemo ono što su u Hrvatskoj zaradili stranci i strani vlasnici kapitala te dodamo ono što su naši ljudi i vlasnici kapitala zaradili u inozemstvu. Kamate na inozemni dug i profit stranih vlasnika stavke su koje najviše umanjuju BND. Koliko mi je poznato, to istražuje samo kolega dr. sc. Tihomir Domazet. Njegovi izračuni na temelju podataka Svjetske banke pokazuju da je naš BND 2017. bio za oko 17 posto niži nego 2008. Kao nacija imamo sve manje i manje.
>>>Moj model pokazuje da samo paket mjera s rezanjem tečaja i PDV-a donosi razvoj
Hitno moramo promijeniti ekonomski model jer je dosadašnji, utemeljen na uvozu i potrošnji, već nanio previše štete. Sve se mora podrediti proizvodnji.