Prije nekoliko dana potvrđene su spekulacije o gašenju ‘Dnevnika 3‘, informativne emisije javne dalekovidnice koju su galamdžije s ‘fejsbuka’, neslužbenoga glasnika hrvatske svakodnevice, proglasili jednim od posljednjih bastiona kvalitetnog i relativno neovisnog novinarstva.
Smatramo li korisnike društvenih mreža relevantnim izvorom za ocjenu imidža određenog medija ili medijskog sadržaja (nažalost, u zemlji Hrvata takva službena istraživanja ne postoje), ‘Dnevnik 3‘ bio je jedan od rijetkih zaokruženih formata sa svrhom da izvijesti o dnevnim događajima i ponudi korak dalje pozivajući u studio komentatore koji su određenu temu analizirali i stavljali u širi kontekst.
Slučaj ‘Dnevnika 3‘, o kojem su mediji tek paušalno izvijestili najavljujući novu jesensku shemu HRT-a otvarajući tako prostor za spekulacije (Kome je ‘Dnevnik 3‘ zasmetao? Ima li to ikakve veze s predsjedničkim izborima? Smatraju li političari da su urednici previše pristrano izvještavali o određenim temama?), više govori o cjelokupnom medijskom tržištu nego o konkretnoj emisiji. Je li moguće da se taj kasnovečernji dnevnik u javnosti percipira kao jedan od rijetkih objektivnih i nepristranih medijskih sadržaja? Zar takvi ne bi trebali biti svi? Glupo pitanje, jasno. Da bi to bilo tako, mediji bi trebali biti potpuno nezavisni od bilo kakvih korporativnih ili političkih centara moći, što ne postoji ni na jednom tržištu na svijetu. Ipak, situacija u zemlji Hrvata, kada je riječ o oštrini novinarskog pera, ideološkoj podijeljenosti, diferencijaciji medijskih kuća, pristranosti njezinih vlasnika i urednika te kvaliteti medijskog sadržaja je, u nedostatku boljeg i točnijeg izraza - katastrofa.
Crveno-crno
Naime, na prvu se čini da korisnici domaće medijske brendove (prije svega print i internetski portali) dijele u dvije ‘kućice’. S jedne strane tu su brendovi koje je prema tonu objavljenog sadržaja lako proglasiti medijima koji naginju lijevoj političkoj opciji, a druge desnoj. Ta pristranost određenoj političkoj ideologiji nije nikakva novost na modernim tržištima; britansko i američko medijsko tržište, koja prema kvaliteti sadržaja korisnici drže uzornima, imaju svoje favorite i, htjeli ili ne, publika ih percipira kao politički obojene. No kod nas je ta podjela površna, odnosno na takav se način ‘podržava’ određene ideologije. Hrvatski ‘crveni’ ili ‘crni’ razlikuju se tek prema tonu, folkloru; o ideologiji se ne promišlja, nju se usvaja ‘po difoltu‘ u paketu s prigodnim parolama bez ikakvog stajališta i dubljih analiza.
Osim pseudolijevih i desnih medija na domaćem tržištu, uz časne, ali vrlo tihe iznimke, postoje i oni za koje je dovoljan samo letimičan pogled ili klik da bi ih se posve legitimno proglasilo žutilom ili, ako hoćete, žutom opcijom. S obzirom na to da su i cijepljeni od kvalitete, ali i stajališta, konačni zaključak nije nimalo optimističan - hrvatsko je medijsko tržište u svojoj suštini - žuto, a takvim ga smatraju i neki od domaćih medijskih stručnjaka koje smo zatražili da pokušaju demantirati ili potvrditi spomenutu tezu.
Nema kriterija
Tako, primjerice, Nebojša Taraba, dugogodišnji novinar i urednik, danas producent u produkcijskoj kući Drugi plan, smatra da je jedan od problema domaćega medijskog tržišta što stvari nisu žanrovski definirane, nikakvi kriteriji nisu postavljeni, izgubljen je analitički pristup temama i sve je, više-manje, estradizirano. Kako bi detektirao točku preokreta koja je domaće medijsko tržište obojila žutim, Taraba se prisjetio ratnih godina, početaka svoje novinarske karijere, i zaključio da je tada novinarstvo još uvijek ispunjavalo svoju svrhu i nije bilo obojeno ideologijom ili, kao danas, pseudoideologijom bez stajališta.
Nebojša Taraba
- Jasno, ratno novinarstvo specifično je, ali mediji tada, za razliku od danas, nisu bili ideološki nego više ‘svjetonazorski’ ili ‘civilizacijski’ obojani. Pojednostavnjeno rečeno, bili su na ‘istoj’ strani, a razlikovali su se po tome koje su teme prešutjeli ili se njima nisu htjeli baviti (npr. pitanja srpskih manjina, ratnih zločina pripadnika Hrvatske vojske i sl.). Mediji su se dijelili i na one koji su bili pod direktnim utjecajem države te one koji su koliko-toliko bili neovisni, ali su u svojoj suštini imali isti cilj - kazao je Taraba, koji smatra da je kraj devedesetih bio prijeloman trenutak u kojem su se mediji počeli svrstavati uz određene političke opcije.
Odraz okruženja
Tijekom tadašnjih parlamentarnih izbora medijska kuća EPH prva je otvoreno počela navijati za jednu političku opciju te tako izgubila nepristranost u očima publike i automatski si ograničila broj čitatelja na političke istomišljenike. Tako nešto ni u svijetu nije rijetkost, ali kasniji su događaji u Lijepoj Našoj pokazali da je ideološka podjela medija krajnje neprincipijelna. Medijske kuće konje vežu gdje im gazda kaže, nisu dosljedni u svojim stajalištima ili, bolje rečeno, uopće ih nemaju i u ‘crno’ ili ‘crveno’ boje se prema potrebi.
- Medijska slika usporediva je s trenutačnom političkom situacijom. Odnosno, medije kao ni političare ne razlikuje što rade već što govore. Ne natječu se konkretnim akcijama i potezima već stajalištima. U takvom okruženju nije lako biti ni medij, a medijske kuće očito nemaju drugog interesa osim da prenose to verbalno nadmetanje, obojeno nekom ideologijom - kaže Taraba, koji ne vidi da će u nekoj skoroj budućnosti situacija biti išta bolja, pogotovo za velike medijske kuće koje proizvode sadržaj za print i portale.
- Televizija će uvijek imati svoju publiku, a nadu ulažem u radijske medije - naglasio je Taraba.
Iako je i domaća radijska scena krajnje komercijalizirana ili, kako kaže Taraba, ‘formatirani glazbeni program granitiran je usiljenim ‘feel good’ tonom’, postoje iznimke koje, držeći se stare škole stvaranja radijskog sadržaja, privlače sve više slušatelja (Radio Sljeme ili HR-ove postaje npr).
Centri moći
Profesor Stjepan Malović, predavač na VERN‘-ovim studijima Novinarstva i Upravljanja poslovnim komunikacijama, domaće medije ne bi dijelio na ‘crvene’ i ‘crne’, odnosno lijeve i desne jer su, unatoč toj percepciji, među njima razlike minorne.
Stjepan Malović
- Imaju li predznak nacionalistički, socijalistički, lijevi, desni, žuti, ovakav ili onakav, potpuno je svejedno jer ga oni biraju ili ga se drže dok god za to postoji neki interes. Pišu kako im gazda kaže. Drugim riječima, kod nas nije stvar u ideologiji već povezanosti s centrima moći - objasnio je Malović, koji, za razliku od Tarabe, smatra da su mediji na ovim područjima bili tek kratko neovisni, uživali u svojoj slobodi, i to negdje u vrijeme pada Berlinskog zida, a nakon toga situacija se počela pretvarati u ovo što je danas. Ili, eru smrti novinarstva. Malović smatra da je novinarstvo u Tuđmanovoj eri bilo ‘mala beba’ u usporedbi s onim što je danas, jer su, kako kaže, mediji tada bili pod nadzorom međunarodne zajednice, a danas te kontrole nema i sve je podređeno interesima.
- Žutilo su nam donijele međunarodne korporacije, velike medijske kuće, a mi smo tom tabloidnom novinarstvu samo dali domaći štih - istaknuo je Malović i dodao kako i strana tržišta imaju svoje tabloide, ali, za razliku od domaćeg, i ozbiljne medije.
Epidemija žute groznice na domaćem tržištu zajednička je svim zemljama u tranziciji, a u Hrvatskoj ju je praktički nemoguće iskorijeniti jer za to ne postoji interes. Domaće tržište je malo, naklade su neisplative, pa je medijskim kućama najlakše, bez mnogo muke, nauke, a i novca, plasirati površan sadržaj te na osnovi toga ubirati profite. Na pitanje misli li da publika uopće želi drugačiji sadržaj, Malović odgovara rečenicom industrijalca Forda: ‘Kod mene možete kupiti automobil u bilo kojoj boji ako izaberete crnu’.
- Nakladnici bi trebali provesti istraživanje o tome što njihovi konzumenti žele. Njih to ih nikad nitko nije pitao - poručio je Malović.
Žutilo društva
Miodrag Šajatović, glavni urednik poslovnog tjednika Lider, stao je u, uvjetno rečeno, obranu novinarstva. Naime, smatra da novinarstvo ne treba kriviti za žutilo u državi, jer je čitavo društvo takvo.
- Mediji su žuti koliko je žuto i sudstvo, Vlada, Sabor, zdravstvo, politika itd. Drugim riječima, masovni mediji uglavnom su refleksija stvarnosti, opisuju je te prema tome nisu ništa više ili manje površni od bilo kojeg drugog segmenta društva - kazao je Šajatović.
Miodrag Šajatović
Da ti politički centri moći neposredno utječu na medijski sadržaj, potvrdio je i nedavan spor Milana Bandića i RTL Televizije. Sud je kaznio RTL Televiziju jer je objavila uživo snimku u kojoj premijer daje izjave koje ne idu Bandiću u korist, što je priličan nonsens i bjelodani primjer površnosti suca, donositelja zakona, predstavnika vlasti i ostalih protagonista te priče bez imalo zdravog razuma.
- Ako je okruženje takvo, što drugo možete očekivati i od medija? - pita se Šajatović.
S druge strane, senzacionalizam je, prema njegovom mišljenju, jednim dijelom i posljedica rasta digitalnih sadržaja. Publika probavlja nevjerojatne količine informacija pa se mediji za njihovu pažnju (i klik) bore ‘nabrijanim’, senzacionalističkim naslovima.
- Ako ste prije htjeli privući pažnju čitatelja, naslov ste trebali pojačati za jedan stupanj, a danas za dva, tri i više. Urednici sadržaju daju pojačivače okusa. To je njihov način borbe za publiku - objasnio je Šajatović.
Ako je suditi prema našim komentatorima, medijsko je žutilo duboko prodrlo u domaće medijsko tkivo i nemoguće ga je iskorijeniti. Ovisnost o političkim centrima moći, budžetima korporacija, koje nedvojbeno utječu na objavljeni sadržaj, veličina tržišta i višegodišnje koprcanje u mukama recesije razlozi su zbog kojih u zemlji Hrvata masovni medijski brendovi, prije svega vlasnici printa i portala, nikad neće moći udovoljiti publici koja voli misliti svojom glavom. Ozbiljno novinarstvo ili novinarstvo sa stajalištem, nažalost, stoji. A tu cijenu nitko nije spreman platiti.