Na pročeljima nekih javnih zgrada u Parizu i danas se mogu pročitati natpisi ‘Zabranjeno plakatiranje prema zakonu iz 1881.‘! Mogle su gradske vlasti izbrisati takva stara i starinska upozorenja, ali su ih zadržale cijeneći, očito, da je to dobra informacija i učinkovito sredstvo. Natpisi o zabrani plakatiranja nadživjeli su režime.
Zašto, uostalom, nešto mijenjati samo radi promjene. Francuska pravna tradicija stvarana je čak i na iskustvima režima koji su – poput vichyjevskog – ostali u najgoroj političkoj uspomeni. Kad su pravni stručnjaci poslije rata stvarali knjigovodstvo, iz mračne arhive maršala Petaina zadržali su, za ilustraciju nedogmatskoga pristupa, da se status sporta prizna rukometu koji se do tada izbjegavao, jer se smatralo da je to njemačka igra. Osim zasluga za pobjedu nad Nijemcima kod Verduna u 1. svjetskom ratu, stari, kompromitirani Maršal ima i drugu zaslugu – da je uveo Francusku u sport u kojem godinama dominira u svijetu.
Bez izvanzemaljaca
Francuska sudbena tradicija bila je i u hrvatskome slučaju – uz anglosaksonsku i njemačku – jedan od izvora u konstituiranju hrvatskoga pravosudnog sustava. U teškim pregovorima s tehnokratima iz Bruxellesa o famoznom pravosudnom Poglavlju 23 francuska je vlada delegirala jednog svog uglednog člana s velikim europskim iskustvom Jean-Louisa Dewosta. Njegova diskretna savjetnička uloga nije, koliko znam, zanemariva, i to prije svega u dva ključna pitanja s kojima se suočavalo pravosuđe jedne tranzicijske zemlje: kako uspostaviti institute da zaštite sakrosantno načelo neovisnosti pravosuđa od političkih vlasti i izgraditi pravi način za formiranje i izbor sudskoga kadra.
Nisu francuski suci ni francusko pravosuđe izvanzemaljci, i ondje su ljudi od krvi i mesa, čije se odluke znadu osporavati i na kraju i osporiti. Zakoni, međutim, nisu odijela koja bi se prema modi vadila iz ormara za različite sezonske (u)potrebe, kao što suci nisu manekeni koji bi hodali po medijskim pistama sa svojim željama i stajalištima. Postoje institucije, uključujući i sindikat sudaca i odvjetnika, koje nastupaju uime ceha kad misle da su ugroženi njegovi interesi. Pravo na nezadovoljstvo ondje počinje i završava.
Adam Michnik u svojoj političkoj jednadžbi ‘demokracija = sloboda + pravna država‘ izražava s najmanje riječi najteži problem postkomunističkih društava i država. Sve su one, s nekim unutrašnjim razlikama, donijele u ‘dotu‘ pravosuđe kontaminirano dominantnim utjecajima (jedno)stranačke ideologije i vladajuće politike, bez valjanog iskustva i s nedostatkom svijesti o vlastitoj ulozi i odgovornosti u trodjelnoj vlasti.
Pravna neizvjesnost
Takve kušnje nisu mimoišle ni Hrvatsku: kako, i još k tome u uvjetima agresije i rata, izgraditi sustav koji će izražavati i afirmirati demokratske vrijednosti nove države? Pravosuđe u demokratskoj državi ima, najkraće rečeno, misiju da zaštiti dvije temeljne vrijednosti: slobodu građana i privatno vlasništvo, odnosno poduzetništvo (suprotno komunizmu koji je upravo na tim pitanjima izgubio svoju povijesnu bitku). Nitko objektivan ne može osporiti da se hrvatsko pravosuđe mijenja, da ide u pozitivnom smjeru. Malo će tko pronaći toliko pozitivnih argumenata da bi okrenuo glavu od očitih lutanja koja se u posljednje vrijeme čak pojačavaju. U stabilnom pravosudnom, i uopće političkom, uređenju svaki građanin mora biti siguran da će za jedan tip ponašanja biti tretiran na jedan i jednak način i da unaprijed zna što ga čeka kad (ako) uđe u rizično ponašanje. Naše pravosuđe, nažalost, ne prestaje slati signale koji i kod ‘najobičnijih‘ građana mogu izazvati osjećaje neizvjesnosti, pa i uznemirenosti. Na površini, dakle, među korisnicima pravosudnih usluga prevladava dojam da u sustavu nema prave hijerarhije, da čak isti sud(ovi) s različitim sucima sudi(e) različito za istu stvar. Kao da su posrijedi navijačke skupine i klanovi, a ne profesija kojoj su zabranjene emocije i bliskost s bilo kime (osim sa zakonima).
Politika i politička vlast mogu pogriješiti na štetu građanina, poduzetnici i vlasnici mogu se također ogriješiti o zakone, svaki otac obitelji može biti nepravedan prema svome djetetu... Sudstvo i suci upravo su za to stvoreni da se svaki član osjeća slobodno i zaštićeno, da svatko bude siguran da će uživati svoja prava i slobode koje mu jamče ustav i zakoni države. Zato bi bilo poželjno da se u političkoj kampanji za novu vlast pravosuđe ne zaboravi, ne da bi dobilo novoga tutora, nego pravu političku podršku za samostalno i odgovorno djelovanje sudova i sudaca i za trajne zakone na koje će se za sto godina moći pozivati naši nasljednici.