Aktualno
StoryEditor

Zaboravite Kardashianke, kraljica je ‘selfieja‘ grofica Castiglione

11. Srpanj 2017.

Zovu je kraljicom ‘selfieja‘, boginjom sebeljublja, ultimativnim narcisom i pionirkom nadrealizma. I ne, ne radi se o autorici zbirke ‘selfieja‘ znakovita imena ‘Selfish‘, poznatoj reality-zvijezdi Kim Kardashian, a ni o jednoj njoj sličnoj starleti koja se klanja vlastitu liku, već o dami koja je javnost druge polovice 19. stoljeća ostavljala bez teksta. Grofica Castiglione, rođena kao Virginia Oldoini, svoj je život, a i novac posvetila slavljenju vlastite ljepote.

Od 1856. do 1895. fotografi, vlasnici studija Mayer&Pierson, snimili su više od četiri stotine njezinih visokostiliziranih portreta. Danas taj broj možda izgleda kao tričarija, ali valja uzeti u obzir da su njeni suvremenici rijetko stajali pred fotoobjektiv, a neki za života nisu ‘okinuli‘ niti jednu jedincatu fotografiju jer su one tada ulazile u kategoriju visokoluksuznih proizvoda. Grofičina opsesija vlastitim izgledom i potreba da ovjekovječi svoju vrlo privlačnu vanjštinu i danas je predmetom analiza. Njene su fotografije izložene u muzejima, a stručnjaci se pitaju je li riječ o patologiji, umjetnosti, fetišizmu, voajerizmu, potrebi za izazivanjem ćudoredne javnosti ili grofica ima potpuno iste potrebe kao i moderan čovjek samo što umjesto ‘selfieja‘ okida profesionalne fotografije, i to samo jer si ih je, za razliku od svojih suvremenika, mogla priuštiti. No s obzirom na to da većina nisu portreti ‘nasmiješi se u fotoaparat i reci ptičica‘, već se ona za snimanja kostimirala, ulazila u uloge te eksperimentirala na granici kiča i nadrealizma, čini se da je grofičin hobi ipak mnogo više od pukog ‘selfiranja‘.

Venera s Olimpa

Virginia Oldoini rodila se 1837. godini u bogatoj firentinskoj obitelji. Sa samo 17 godina obitelj ju je udala za grofa Castiglionea koji je, brzo se pokazalo, požalio što je oženio tu mladu, bogatu ljepoticu. Ne samo da ga je grofica varala na svakom koraku (navodno su joj i seksualni apetiti bili neobuzdani) nego ga je bacila u toliki trošak da je na koncu bankrotirao. Par se razveo 1857., a grofica je (premda je živjela sa sinom Giorgiom) nastavila živjeti prilično raskalašenim životom zavodeći važne pripadnike pariške aristokracije. Neko je vrijeme bila i ljubavnica Napoleona III., a činjenica da ju je ostavio nije ju nimalo obeshrabrila. Dapače, tu je aferu vidjela kao ulaznicu u svijet slavnih.

Grofica se za snimanja vrlo ozbiljno pripremala. Kostimirala se i ulazila u uloge koje je htjela ovjekovječiti te eksperimentirala na granici kiča i nadrealizma, a grofica je (premda je živjela sa sinom Giorgiom) nastavila živjeti prilično raskalašenim životom zavodeći važne pripadnike pariške aristokracije.

Grofica je svakom svojom porom uživala u pažnji koju je plijenila, prašini koju je podizala i od svakog svog javnog nastupa napravili bi pravu malu predstavu. Kako su zapisali njezini suvremenici, na važna bi okupljanja stizala među zadnjima, dramatično ulazeći u prostoriju kao neka ‘božica koja se taj čas spustila s oblaka‘. Aristokratkinja, princeza Metternich, izjavila je kako je grofica, sa svojim zanosnim bokovima, tenom glatkim poput mramora i kosom koja se spušta u slapovima, zaista nalikovala na Veneru koja se taj tren spustila s Olimpa. No uz to je dodala da bi, unatoč dramatičnom prvom dojmu, grofica brzo svima počela ići na živce. Po taštini je bila jednako, ako ne i poznatija kao i po vanjštini. Kažu da je ljubavnicima i obožavateljima slala albume ispunjene svojim portretima, ali i da je izbjegavala razgovarati sa ženama. One je, naprosto, nisu nimalo interesirale.

Predmet njezina životnog fokusa bio joj je izgled i fotoobjektiv, a afere sa, za ono vrijeme, nepristojnim brojem ljubavnika služile su tome da joj titraju ionako golemi ego, ali i kao izvor prihoda. Francuski su aristokrati, navodno, znali platiti više od milijun franaka za samo 12 sati provedenih u njezinu društvu. Iako tu informaciju valja uzeti s rezervom (i tada su zli jezici svašta znali naklapati), činjenica je da je grofica Castiglione od nečega morala živjeti i financirati prilično skup hobi fotografiranja u elitnom pariškom studiju.

Opsesija ogledalima

Ljubav prema fotografiranju započela je kad je grofica imala svega 19 godina. Iz njenih se tadašnjih, posve običnih portreta nije dalo naslutiti da će škljocaj fotoaparata probuditi toliku taštinu, ali i takvu posvećenost. Grofica je u fotografiji vidjela način da ispolji vlastitu kreativnost (doduše, kreativnost koja graniči s kičem) i ostvari najdublje maštarije. U realizaciji snova pomogli su joj prijatelj i eminentni fotograf Pierre-Louis Pierson i Aquilin Schad koji je, prema njenim uputama, bojio fotografije.

Uživala je u pozornosti koju je plijenila i prašini koju je podizala. Od svakoga javnog nastupa napravila bi pravu predstavu. Bila je lijepa i vrlo egocentrična

Grofica je tako, uz njihovu pomoć, pred fotoobjektivom ulazila u najzačudnije uloge. Fotografirala se kao Kraljica srca, Judita koja ulazi u Holofernov šator, čedna svećenica i Lady Macbeth... Legenda kaže da je njezin bivši suprug jednom zatražio skrbništvo nad sinom, na što je ona odgovorila slanjem fotografije na kojoj pozira kao Medeja s nožem s kojeg curi crvena boja.

Treba li dodati da se suprug predomislio? Ono što povjesničari umjetnosti smatraju posebno zanimljivim jest što je Castiglione obožavala eksperimentirati s ogledalima, što je za ono doba bilo prilično progresivno. Upravo zbog potrebe da uz pomoć ogledala mijenja perspektive, igra se s rakursima, svjetlima neki su je nazvali i pionirkom nadrealizma, Bretonom prije Bretona.

Očekivano tužan kraj

No da ironija bude veća, koliko je god u mladosti voljela ogledala, toliko ih je u starosti prezirala. Njezine kasne fotografije bile su, u najmanju ruku, bizarne. Na rijetkoj bi se vidjela čitava figura, pogotovo lice, već dijelovi tijela, najčešće stopala u svim mogućim pozama. Grofica Castiglione je, na posljetku, postala žrtvom vlastite opsesije izgledom. Posljednje je godine života provela u siromaštvu jer je cijelo bogatstvo potrošila ne bi li svoju mladost i ljepotu učinila vječnom. Legenda kaže da se nije mogla pomiriti s neizbježnom prolaznošću, činjenicom da gubi najvredniju imovinu, svoju ljepotu, pa je odlučila smrt dočekati izbjegavajući vlastiti odraz. Na prozore je objesila guste crne zastore i porazbijala sva ogledala. Iako je iz kuće izlazila samo noću, lice bi prekrila crnim čipkanim velom. Grofica Castiglione na kraju se pretvorila u bizarnu, smiješnu figuru patološki zaljubljenu u svoju vanjštinu. Istina jest da je bila po mnogočemu ekstremna, ali opet nije radila ništa drukčije nego moderan svijet – okidala je ‘selfije‘. Tko je sada narcis?

10. studeni 2024 07:28