Ovih dana Vlada je predstavila mjere nazovi porezne reforme. Najavljeno je značajno porezno rasterećenje što načelno treba pozdraviti, ali nije ništa manje bitno o kakvom se poreznom rasterećenju radi i koji će biti njegov utjecaj na gospodarstvo i životni standard građana.
Posebno treba pozdraviti odustajanje od najavljenog smanjenja opće stope PDV-a s 25 na 24 postotna boda. Kao rijetko kada, pojavio se konsenzus da ta mjera nije dobra. I struka i oproba su unaprijed oprostili vladajućima neispunjavanje predizbornog obećanja. Stekao se dojam da Vlada oklijevajući s odustajanjem od te mjere patološki uživa u općem moljakanju da odustane od vjerodostojnosti. Iako je većina protiv ovog smanjenja obrazloženja su različita. Hoće li doći do smanjenja cijena? Što znači par lipa na litri mlijeka? Hoće li trgovci sve zadržati kroz veće marže? Situacija je mnogo jednostavnija. U najboljem slučaju ne bi došlo do smanjenja cijena nego do manjeg rasta cijena. Godišnja inflacija je već 2,4 posto i možemo eventualno govoriti da bi cijene rasle samo 1,4 posto.
Kao kompenzacija za odustajanje od navedene mjere predlaže se smanjenje porezne stope za neke, prije svega prehrambene proizvode. Prema računici predlagatelja ta će mjera poboljšati kućne budžete za oko 73 kune mjesečno što je nešto preko 1 posto prosječne plaće. Sve to temeljeno na optimizmu da će doći do smanjenja cijena iako se čini da ni sam predlagatelj ne vjeruje u to jer „ne može natjerati poduzetnike da smanje cijene“. Opet se pozivam na aktualnu inflaciju koja kućni proračun realno umanjuje za oko 150 kuna mjesečno na godišnjoj razini. Na sreću, imamo realni rast plaća koji to kompenzira. Problem je što je taj rast plaća veći od rasta produktivnosti i to ne može dugo trajati. Uz to ide i apel sindikata poduzetnicima za smanjivanjem cijena koji čini se nedomišljen, ali pokazuje koliko je (ne)realno očekivati smanjenje cijena.
>>>Marić: Porezne izmjene donose rasterećenje za dodatnih 2,7 milijardi kuna
U svom stilu, uvik kontra, pokušat ću iznijeti jedno drugačije mišljenje. Dakle, za neke proizvode porezna stopa se smanjuje s 25 na 13, odnosno za 12 postotnih bodova te se očekuje da će i cijene pasti za približno toliko, zapravo oko 10 posto kada se preračuna porezno smanjenje. Hoće li se to stvarno i dogoditi? Neki stručnjaci smatraju da hoće. Ja smatram da je to naivno očekivanje.
Kad upitate obične građane u prvi mah će se složiti s tom procjenom ili bar da bi to tako trebalo biti, ali se ubrzo prisjete iskustava ranijih smanjenja poreznih stopa koje nisu dovodile do smanjenja cijena i počinju sumnjati da će do smanjenja cijena uistinu doći. Njihov osjećaj bi se stvarno mogao pokazati ispravan, a čak je u skladu s ekonomskim zakonitostima tržišta.
Ako pak isto upitate studenta ekonomije koji je upravo položio ispit iz mikroekonomije, pozivajući se na teoriju, njegove procjene će biti da se može očekivati smanjenje cijena za oko 5 posto jer će, prema teoriji, krivulje ponude i potražnje novu tržišnu ravnotežu uspostaviti negdje po sredini promjene, odnosno učinak smanjenja PDV-a će se podijeliti između kupaca te onih u lancu dobave: proizvođača, distributera i trgovaca te se može očekivati da smanjenje cijena neće biti kako se najavljuje.
No, postojeća cijena predmetnih proizvoda formirana je na tržištu, odnosno postoji dovoljan broj kupaca koji je te proizvode spreman kupiti po tim cijenama. Možemo pretpostaviti da ne postoje značajne neprodane zalihe tih domaćih proizvoda jer bi u tom slučaju inače došlo do smanjenja cijena. Slično se može razmišljati i o uvoznicima.
Ekonomisti vole praviti razliku o učincima u kratkom i dugom roku. Nastavak ove priče odnosi se na kratki rok. Što se tiče dugog roka, Keynes reče: Na dugi rok smo svi mrtvi. Gospodarstvo na promjene na tržištu najprije reagira s cijenama pa tek kasnije s količinama jer dodatna proizvodnja zahtijeva vrijeme i kapital. Sada se možemo zapitati zašto bi poduzetnici smanjili maloprodajne cijene i odrekli se dodatne zarade odmah nakon smanjenja PDV-a. Njihov zadatak u tržišnom gospodarstvu je da što više zarade, a ne da brinu o standardu drugih građana. Stoga je za očekivati da će podići proizvođačke cijene na koje će se dodati veće marže ostalih u dobavnom lancu i uz zadržavanje starih maloprodajnih cijena svi će više zaraditi, a građani neće osjetiti smanjenje PDV-a.
>>>Željko Garača: Bez 2. mirovinskog stupa javni dug bio bi upola manji, a mirovine veće
Sad proširimo analizu na hipotetsku situaciju da će se smanjiti opća stopa PDV-a na sve robe i usluge. Uz dosta truda i mašte pretpostavimo još da bi država manjak poreznih prihoda kompenzirala smanjenjem uvoza skupih automobila i naoružanja, iako je vjerojatnije da će se dodatno zadužiti. Dio ranije analize oko zadržavanja postojećih cijena se može preuzeti i u ovom slučaju, ali se ovdje javlja jedan novi element. Pretpostavimo da su svi poduzetnici na opisani način ostvarili veće prihode nadomještajući porastom cijena smanjenje PDV-a. Taj dodatni prihod će bar u jednom dijelu podijeliti sa svojim zaposlenicima i podići im dohotke. Za istu količinu roba i iste cijene na tržištu sada konkurira veći raspoloživi dohodak što stvara inflacijski pritisak i cijene počinju rasti. Bit će veće nego prije smanjenja opće stope PDV-a.
U svemu ovome najgore bi prošli izvoznici. Za njih PDV nije bitan, ali će povećanje dohodaka u sektorima roba i usluga na domaćem tržištu negativno utjecati na njihovu konkurentnost.
Čudnovati PDV! Ne pravite iznimke! Ne dirajte PDV!
Uvik kontra!
Autor: prof. dr. sc. Željko Garača