Sedamdesetih godina 19. stoljeća austrijski Židovi, trgovci Carl Kastner i Herman Öhler u Zagrebu su ispitivali mogućnosti širenja poslovanja. Odsjeli su, naravno, u reprezentativnom hotelu ‘K caru austrijanskom‘ na početku Ilice. Ovamo su došli i – ostali. Doduše, prvu trgovinu Kastner i Öhler otvorili su 1879. petstotinjak metara zapadnije, u Ilici 50. Zgrada je razorena u potresu 1880. pa se trgovci 1882. sele bliže gradskome središtu, na broj 16, u susjedstvo tada već etabliranog hotela Jägerhorn.
Poslije su se skrasili na željenoj lokaciji, gdje su najprije uzeli prizemlje u najam, a 1889. kupili su cijelu zgradu, koju su i temeljito renovirali. Ondje su sljedećih 35 godina poslovali zajedno s hotelom, sve do njegova zatvaranja. Treći i četvrti kat nadograđuju 1928., a 1937. kupuju i susjedni Grand hotel na adresi Ilica 6. Hotel se, naravno, zatvara, a robna kuća od tada posluje u današnjim gabaritima.
Od K&Ö-a do Narodnog magazina
Poduzetni vlasnici u svoje su trgovine uvodili niz inovacija, pa tako i načelo ‘posjet bez obveze na kupnju‘ s vidljivo istaknutim cijenama, a prodavači su dobili uputu da kupce ne ometaju u razgledavanju, ali da priskoče u pomoć u pravi trenutak. Tako su ‘Kastner i Öhler‘ na ovim prostorima bili začetnici samoposluživanja. Stvarala se i ekskluzivna ponuda robe koja se naručivala izravno od proizvođača i mogla se prodavati samo u toj trgovini. Osim toga, K&Ö prvi su počeli sezonske kataloge slati na adrese kupaca.
A onda su došla teška vremena. Nakon Anschlussa vlasnici tvrtke Franz Öhler te Richard i Albert Kastner prepisali su imovinu na svoje zetove i pobjegli iz Beča u Zagreb. No nacizam ih je i tu sustigao. Za vrijeme NDH-a Öhler je razvlašten i deportiran u logor Buchenwald, gdje je i umro na samom kraju rata. Kastneri su uspjeli preživjeti, vjerojatno se skrivajući, a tvrtka je nastavila raditi kao Kastner i Grgić. No već 1945. uslijedila je nova nacionalizacija i nastala je Nama (Narodni magazin). Bilo je to razdoblje razvoja i forsiranja prodaje domaćih proizvoda. Pod sloganom ‘od igle do lokomotive‘ tvrtka je u 80-im godinama prošloga stoljeća postala najjači trgovački lanac – s 25 robnih kuća i 3300 zaposlenih.
U 90-ima je privatizirana i prešla je u vlasništvo različitih dioničara – od državnih fondova do privatnih investitora – pa je i posljednji predsjednik Nadzornog odbora bio jedan od spretnijih domaćih poduzetnika Jakov Bienenfeld (koji je imao i putničku agenciju i građevinsku tvrtku, a najpoznatiji u biznisu bio je po tome što je doveo Escadu u Hrvatsku). Na čelu Name od 1996. bila je Marija Šola (poslije poznatija iz naslovne uloge u aferi ‘Mamma mia‘ povezanoj s izvlačenjem novca iz Karlovačke banke) i u to vrijeme tvrtka je poslovno posrnula.
Najdulji aktivni stečaj na svijetu
Pokušao ju je spasiti iskusni Joško Zavoreo, nekadašnji zamjenik ministra financija, ali ubrzo je podnio ostavku pa je 30. lipnja 2020. pokrenut stečajni postupak, koji traje do danas. Ako je vjerovati umjetnoj inteligenciji, najdulju stečajnu agoniju na svijetu proživljavao je indijski Berhampore Bank. Trajala je čak 72 godine – od 1951. do 2023. Tako Nami ostaje tek počasni naslov najduljega stečajnog postupka koji je u tijeku i ušao je u 25. godinu trajanja, jer je stečajni postupak Lehman Brothersa, koji unatoč poslovičnoj američkoj efikasnosti još nije završen, otvoren tek 2008. No čini se da zagrebački stečaj ide svome kraju.
Za petak 7. studenoga zakazana je skupština vjerovnika koja treba odlučiti o prodaji preostalih nekretnina. Zapravo je riječ o dvjema preostalim robnim kućama u Zagrebu (na početku Ilice i na Kvaternikovom trgu), a uz to kupac će preuzeti poslovanje i oko 290 zaposlenika. Zainteresirani su razlučni vjerovnici država (Ministarstvo gospodarstva) i Croatia osiguranje jer je prije nagodbom od 30 milijuna eura namiren PBZ (koji je prije 25 godina imao jednu od ključnih uloga u ‘pospremanju‘ Name u stečaj). Država potražuje 8,7 milijuna eura, a CO 1,4 milijuna. No tu su i kamate, koje su potraživanja od 10,1 milijun eura više nego učetverostručila – na čak 43,3 milijuna. Inače, vrijednost nekretnine u Ilici procijenjena je na 40 milijuna eura, a one na Kvatriću na 25 milijuna.
Radnici kao kolateralni trošak
U ovom izračunu skriva se sav apsurd stečajnog sudovanja. Jasno da nije (bilo) jednostavno raspetljati sve vlasničke odnose u povijesti koja se proteže na više od 140 godina poslovanja, i to kroz čak sedam različitih država koliko ih je prodefiliralo Zagrebom. Aktualna vlast personificirana u čelniku Ministarstva gospodarstva Anti Šušnjari čak se usprotivila prodaji tvrtke u cjelini uz nastavak poslovanja te Namu predaje na milost i nemilost investitorima.
Ovi će pritom 285 preostalih radnika uračunati kao dodatni dvogodišnji trošak od 360 tisuće eura na mjesec, dakle 8,6 milijuna eura. To i nije nepremostiv kolateral za 3600 kvadrata na najatraktivnijemu mjestu u Zagrebu (i još 3256 kvadrata na Kvatriću). Investitori, zasigurno, već čekaju u niskom startu. Uza sve konzervatorske zahtjeve (zgrada u Ilici je pod zaštitom) od tog prostora spretni arhitekti mogu napraviti čuda – od prestižnog sjedišta neke kompanije u usponu preko novog sadržaja (možda luksuznog kasina) do neke drukčije, moguće i poslovno-stambene komercijalizacije. Pritom treba podsjetiti da se kvadrat stana na susjednom Europskom trgu prodaje za gotovo 10 tisuća eura.
Teško je vjerovati da će se i najbogatiji trgovci upustiti u licitiranje s investitorima, pa izgleda da će ‘robna kuća Ilica‘, svojevrsni neformalni muzej trgovine kojeg je vrijeme ionako pregazilo, otići u povijest, unatoč paradoksu da je u stečaju poslovala pozitivno. Doduše, nisu to bili veliki profiti, tek malo više od pozitivne nule, ali ‘po Duhu Svetom‘.
Naime, i sâm stečajni upravitelj Damir Mikić (četvrti u nizu, upravlja s još desetak stečajnih postupaka i stečajnih masa) tvrdi da nije menadžer, pa ne začuđuje indiferentnost trgovkinja, koje kao da i sto godina poslije poštuju uputu prvih vlasnika Kastnera i Öhlera da kupce ne ometaju u razgledavanju. Tako danas neometano svoju lovinu mogu razgledavati i zainteresirani investitori.