‘;
Dok istodobno bijemo bitke na nekoliko polja, režemo (izravne) energetske veze s Rusijom, financiramo obranu Ukrajine, pokušavamo pobjeći od inflacije i recesije i transformiramo se u zeleno, malokoga na briselskim hodnicima zanimaju stvarni klimatski brojevi. Narativ je uhvatio brzinu tjerajući tvrtke na prekonoćno održivo poslovanje, naravno tisućama stranica propisa, pravila, direktiva i uredbi. Mora li se baš preko koljena ili možda ipak imamo vremena za pametnije odluke i rješenja?
(I) o tome smo popričali s jednim od najboljih znalaca o klimi i njezinim promjenama, Brankom Grisogonom, profesorom sa zagrebačkog PMF-a koji poručuje da je stanje ozbiljno, ali vremena za pametniju prilagodbu imamo. Da pripada malobrojnoj skupini staloženih i smirenih, pokazuje i Dalaj-Laminim citatom na svojoj stranici: ‘Zabluda je svako mentalno stanje koje uništava smirenost uma i dovodi do mentalne bijede koja uznemiruje, pogađa i muči um.‘
Za početak, riješimo enigmu: događa li nam se globalno zagrijavanje ili klimatske promjene? Globalno je zagrijavanje nekako nestalo iz etera.
– To je međusobno povezano. Globalno zagrijavanje uzrokuje klimatske promjene, dakle zagrijavanje je ‘podskup‘ klimatskih promjena koje se mogu dogoditi i iz nekih drugih razloga.
A događa li se globalni rast temperature ili samo temperaturni ekstremi? U Hrvatskoj smo iz vrućeg ljeta preko noći zakoračili u kasnu jesen, ali ukupna temperatura nije viša.
– Ti su ekstremi upravo jedna od razlika u odnosu na prijašnje klimatske promjene, koje su bile posljedica prirodnoga djelovanja. Ovo su antropogene promjene i iznimno su brze. I globalne su, uz nekoliko točaka na Zemlji gdje se to ne događa – anomalije su, primjerice, jug Grenlanda i još dvije točke između Pacifika i Antarktike.
Europa najmanje pridonosi klimatskim promjenama, a najviše inzistira na tome i pumpa strah. Koliko je taj strah rezultat ‘nalaza‘ struke, a koliko ipak politike koja je svjesna da EU ekonomski zaostaje znatno dulje od trajanja klimatskoga narativa?
– To je slojevito pitanje jer ovisi o tome o kojoj znanosti govorimo. Postoje ekonomski vrlo isplative struke, recimo biotehničke znanosti (farmacija), koje u simbiozi s biolozima, političarima, ekonomistima i pravnicima mogu izmišljati financijski unosne bolesti. Tu se vrti velik novac, posljedično gramzivost i pohlepa. Iz iskustva mojih 40-ak godina rada siguran sam da više od 95 posto znastvenika koji rade, programiraju, računaju, radi za opće dobro i radi najbolje što može. Upravo njihov rad pokazuje da ne možemo ostvarivati samo ekonomski interes, Zemlja je konačna, ljudi je sve više i ne možemo imati beskonačna tržišta. Ne možemo se više držati političke ekonomije Johna Lockea, koji je tržišnu ekonomiju temeljio na Newtonovoj fizici i beskonačnoj dugoj kosini. Fundamentalna je pogreška u tome što kosina nije beskonačna. U njegovo su vrijeme imanja bila cirkularna, sve se ondje recikliralo, no ako svijet današnjice nastavi s današnjim tipom liberalizma i sebičnošću, za koje stoljeće suočit ćemo se s krajem priče.
Što možemo i moramo kao pojedinci?
– Nema povratka na staro, ali ljudi moraju presložiti potrošnju, naučiti se drukčije hraniti, prestati bacati stvari i hranu, shvatiti da živimo na konačnom planetu. Moramo smanjiti pohlepu i naći nov smisao života, sa zapadnjačkom potrošačkom perspektivom nećemo moći dalje.
Kako utvrđujemo promjene, na temelju kojih modela, na kojem skupu podataka te je li nam zbilja ostalo još dvanaest godina života doznajte u novom broju tiskanog i digitalnog izdanja Lidera.