Bili smo neto izvoznici gotovo 20 godina, dok 2023. bilježimo 164 milijuna eura deficita
Troškovi inputa u poljoprivredi glavni su čimbenik određivanja cijene proizvodnje, a umjetno gnojivo je, uz energente, jedan od najvećih troškova. Prema podacima za 2022. godine, inputi specifični za biljnu proizvodnju, gnojiva i poboljšivači tla, sjeme i sadnice te zaštitna sredstva i pesticidi, u ukupnim troškovima proizvodnje čine 29,4 posto. Pritom je udio izdataka za umjetna gnojiva u ukupnim troškovima visokih 17,0 posto, što je značajno povećanje u odnosu na 12,2 posto koliko je iznosio u 2019. godini. Prema posljednjim podacima euraostata, proizvodnja pakiranih umjetnih gnojiva većih od 10 kg u 2023. bilježi pad od -33,9 posto nakon -54,5 posto u 2022, što koincidira s prestankom rada vodećeg pojedinačnog proizvođača Petrokemije, i trenutačno je na svega 10 posto maksimuma iz 2012. godine.
Hrvatska danas de facto više nema proizvodnju umjetnih gnojiva, pišu Josipa Filaković, Sanja Ostroški i Hrvoje Stojić iz Hrvatske udruge poslodavaca, u svom ovotjednom osvrtu na ekonomska kretanja. U spomenutom dugoročnom razdoblju ostvaren je prosječni (CAGR) pad od -16,1 posto, znatno snažnije u odnosu na prosjek CEE regije (-4,5 posto) te prosjek EU (-1,6 posto). S obzirom na kontinuirani rast cijena gnojiva i njegov značajan udio u ukupnim troškovima poljoprivrede, daljnje poskupljenje ovog inputa odrazit će se i na rast cijena hrane. Posebno su ugrožene kulture koje zahtijevaju intenzivnu gnojidbu, a farmeri bi mogli biti prisiljeni smanjiti primjenu gnojiva, što negativno utječe na prinose i kvalitetu poljoprivrednih proizvoda.
Hrvatska je dugo, od 2002. do 2021., bila neto izvoznik umjetnih gnojiva pri čemu je maksimum neto izvoza (146 milijuna euraa) postignut davne 2011., a od tada se saldo pogoršava te napokon prelazi u ‘crveno’. Naime, trgovinska bilanca umjetnim gnojivima u posljednje dvije godine se drastično promijenila pa je u 2022. Hrvatska uvezla 342 milijuna euraa umjetnog gnojiva (uz deficit od 222 milijuna euraa), a u 2023. 218 milijuna eura (uz deficit od 164 milijuna eura), pri čemu snažniji vrijednosni pad (-36 posto) u odnosu na količinski (-9 posto) u velikoj mjeri odražava privremeni pad cijene ove sirovine. U 2024. je vjerojatno došlo do sličnog količinskog pada, što je u skladu sa smanjenom poljoprivrednom proizvodnjom o čemu su pisali prošli tjedan.
Europski proizvođači nemaju jamstva za dostupnost gnojiva
U međuvremenu, jedan od vodećih svjetskih proizvođača gnojiva, norveška Yara, zaustavila je proizvodnju umjetnih gnojiva u tvornici u Ujedinjenom Kraljevstvu (šestoj po veličini u sustavu s kapacitetom od 300 tisuća tona), a tržišta strahuju da je sljedeća na redu tvornica u Belgiji (400 tisuća tona). Ovaj nepopularni potez u okviru europske strategije povezan je s visokim troškom energenata na štetu konkurentnosti proizvodnje, kao i velikim negativnim tečajnim razlikama.
Nedavno je HUP isticao i opasnost ponovnog rasta cijena plina zbog pražnjenja skladišta na niskim temperaturama (do svega 25 posto u Hrvatskoj) te slabe agilnosti odgovornih u EU po pitanju punjenja skladišta s negativnim implikacijama na konkurentnost domaćih industrija, a ubuduće na poljoprivrednu proizvodnju. Yara u narednim godinama planira smanjenje europske proizvodnje gnojiva za oko milijun tona ili oko 3 posto europskog uvoza. Dodamo li tome da EU uvozi oko 6 milijuna tona gnojiva iz Rusije i Bjelorusije, na što EU planira uvesti carine od 30-40 posto, članice EU će uskoro morati osigurati stabilnu isporuku gnojiva za 18 posto svojih potreba, što mogu nadoknaditi treće zemlje no uz više logističke troškove te neizvjesnost oko opskrbe.
Europski proizvođači trenutačno nemaju jamstva da prekid opskrbe ruskim gnojivima neće uzrokovati manjak gnojiva i da će se isti nadoknaditi većom domaćom proizvodnjom po konkurentnoj cijeni. Svi takvi tržišni pritisci mogu dovesti do daljnjeg smanjenja europske proizvodnje i veće oslanjanje na uvoz, što povećava osjetljivost na globalne poremećaje.
U tom kontekstu, kako bi se osigurala stabilnost domaće proizvodnje hrane, osiguravanje pristupa povoljnim gnojivima kroz subvencije ili porezne olakšice moglo bi ublažiti financijski teret za poljoprivrednike. Bez takvih potpora, poljoprivrednici će se suočiti s još većim financijskim pritiscima, što bi moglo dovesti do smanjenja obradivih površina i daljnjeg pada proizvodnje, što bi u konačnici rezultiralo daljnjim rastom cijena hrane i većom prehrambenom ovisnošću o uvozu.
Zato ne iznenađuju izlasci manjih proizvođača iz biznisa (npr. njemački SKW), koji prema cijeni plina zasigurno ne konkuriraju Norvežanima, a na ruku nikom ne ide jeftini i lagani uvoz nedeklariranog ruskog gnojiva. Štoviše, europska industrija amonijaka (70 posto udjela u gnojivima) morat će uložiti čak 1,205 milijardi dolara kako bi postigla svoje zelene ciljeve, što zahtijeva rast investicija od 11 posto godišnje do 2050. godine, zaključuju u HUP-u.