U Švedskoj sudovi prilagođavaju digitalne sustave svojim potrebama, a u Portugalu na dobar način imenuju suce…
Prije dva mjeseca objavili smo intervju sa sutkinjom Trgovačkog suda u Zagrebu Ivom Buljan. Razgovor je bio zanimljiv, sutkinja Buljan vrlo otvoreno je govorila o nedostacima u pravosuđu, ali i prijedlozima kako ih riješiti. Nažalost, zbog ograničenog prostora cijeli intervju nije mogao stati u tiskanom izdanju, pa sada objavljujemo i dio koji je izostavljen zbog toga.
Kada sam prije par godina razgovarao s bivšim predsjednikom Visokog trgovačkog suda (VTS) Mariom Vukelićem, rekao mi je da nema velike ovlasti, ali ima veliku odgovornost. Ne može izabrati suce, namještenike. Suce imenuje Državno sudbeno vijeće, a kod zapošljavanja službenika i namještenika odlučnu ulogu ima natječajna komisija koje predsjednik Suda nije član. Nadalje, sredstva za rad suda, broj sudaca, službenika i namještenika u sudu utvrđuje Ministarstvo pravosuđa i uprave odnosno ministar. Drugim riječima, predsjednik suda u obavljanju svojih poslova ima vrlo ograničene ovlasti u odnosu na kadrove, financije i materijalna sredstva suda. Je li to i sada tako?
- Znamo da financijska neovisnost garantira suverenost grana vlasti. Kod nas sudbena vlast nije financijski neovisna. Ja mogu reći da u drugim državama članicama također nema pune financijske neovisnosti. Ali meni se najviše sviđa taj skandinavski model: iz državnog proračuna se izdvaja određeni iznos novca za sudove. Oni imaju Administrativni odbor kojeg čine predsjednici sudova, kao i oni koji znaju potrebe suda te raspoređuju novac po sudovima. Tamo predsjednici sudova šalju detaljne izvještaje o trošenju tih sredstava, što provjeravaju revizijski uredi. Te su zemlje i predvodnici u digitalizaciju, a sudovi imaju autonomiju u implementaciji sredstava za digitalizaciju. Primjerice, u Švedskoj sudovi mogu prilagoditi digitalne sustave svojim specifičnim potrebama. Kod njih iako se sredstva dobivaju iz državnog proračuna, decentralizacija i funkcionalnost su na prvom mjestu.
Vidjeli ste kakvo je stanje Trgovačkog suda u Zagrebu, s tri printera, starim računalima. Mi moramo moljakati za svaki printer… Smatram da to i njima u Ministarstvu predstavlja opterećenje, a oni niti ne znaju potrebe svakog suda. Dakle, jedna djelomična financijska neovisnost bi bila potrebna, ne samo zbog toga kako bi suci sami raspolagali tim novcem, nego bi naprosto bilo tehnički provedivije, bolje, da svaki sud svoje potrebe artikulira i da dobije novac. Trgovački sud servisira gospodarstvo i poslovni svijet, a u 21. stoljeću, kad se transakcije obavljaju putem modernih tehnologija, neprihvatljivo je da naš sud ne prati te tehnološke trendove i ne upotrebljava ih u svom svakodnevnom radu. Poslovni procesi unutar suda nisu uređeni na način koji bi jamčio efikasnost, a službenički kadar nije adekvatno obučen i povrh toga je nedovoljno plaćen, pa stoga nije ni motiviran za rad.
A kako imenovati nove suce? Taj zadatak u našoj zemlji ima Državno sudbeno vijeće (DSV).
- Bila sam u Portugalu, u njihovom DSV-u, ali i u većini članica EU. Problem su kriteriji na temelju kojih se suci biraju. Kod nas je to bodovanje, no ono nije preslika stvarnog stanja. Recimo, mi suci koji sudimo u parničnim postupcima, naši predmeti vrijede skoro jednako kao i oni u skraćenom stečajnom postupku. Po tim bodovima mi parnični suci ne možemo nikad dosegnuti broj bodova od registarskih, stečajnih sudaca, a to između ostalog stvara razdor u sudačkom kadru. Onda, da budem iskrena, tko bi u takvom sustavu želio rješavati stare komplicirane predmete! Zato suci preferiraju lakše predmete. Dakle, taj model ne funkcionira. U Portugalu ne mjere rad sudaca bodovima. Oni jedanput godišnje dođu u neku vrstu nadzora, izaberu nasumice jedan predmet i daju sucu mogućnost da on predloži svoju presudu koju smatra najboljom, najtežom… I onda kad se sudac javi na natječaj, imate dosje njegovih odluka i tu se doista može vidjeti kvaliteta, pravovremenost i napredak u njegovom osobnom sudačkom razvoju.
Predstavlja li vama problem čestih promjena zakona i njihovog tumačenja?
- Nisam toliko ljuta na promjene, dobro je da su se zakoni modernizirali, samo nije pohvalno da se tako brzo mijenjaju. Često su nomotehnički (nomotehnika izučava logiku i sadržaj pravne norme, op.a) loše uređeni. Ali lako je nama nositi se primjerice s izmjenama Zakona o parničnom postupku, no nama pravi problem predstavljaju odluke Europskog suda. Mi nemamo još uvijek, iako se na tome radi, dobro ustrojene odjele za praćenje europske prakse i zato svi tu lutamo. Često puta se zna prigovoriti hrvatskim sucima zbog čega se u obrazloženjima ne pozivaju na odluke Europskog suda. Dakle, mi suci koji se trudimo i proučavamo materiju izvan one što nam je dužnost, znamo se pozivati na te presude. Ali kada krenemo proučavati ih preko stranica Vrhovnog suda i osnovnog suda, tu nailazimo na probleme. Citirala bih svoga didu koji je bio sudac: Nemoj se nikad bojati promjena zakona. Ti moraš razmišljati kako naučiti o određenoj grani prava razmišljati. U parničnom postupku pravo se tumači teleološki. To je jedan pristup, pogotovo sad u kontekstu europskih događanja, kojim se sve više ide na pravičnost, pravdu, a ne na hiper činovničko tumačenje zakona. U ovrsi morate imati formalnije razmišljanje gdje fluidno tumačenje nije primjereno. Dakle, ako naučiš o jednoj grani prava razmišljati na pravilan način, tebe ni jedna sitna izmjena nekog propisa neće zateći. Samo je važno da zakonodavac ne mijenja model i duh na kojem počiva neki zakon. No u parničnom postupku zakonodavac je, pošteno rečeno, napravio određene pomake jer je brzina postupka bila problem.
Koje?
- Dati su nam alati i time se oko sudaca stezao obruč da više ne mogu lako naći opravdanje za sporost u postupanju. Primjerice, sporovi male vrijednosti. Nije isto da li je netko tužio nekog za 50 eura ili za 800 milijuna eura. Oni klasičnijeg razmišljanja kažu da je svaki spor – spor, ali to nije tako. Potrebna je trijaža. Zakonodavac je sve one predmete, poput radnih sporova, ili sporove vezane uz nekretnine, izuzeo iz sporova male vrijednosti. To su sporovi koji se ne mogu mjeriti samo ekonomskim interesom pa je opravdano da se u njima provodi redovni postupak. Nama svake godine broj tužbi pada drastično. I svi se na stručnim skupovima pitaju zašto. A ja im kažem, pa tko će vam tužiti za sto eura ili par tisuća eura, a troškovi postupka su 20 tisuća eura. Postupci u sporovima male vrijednosti uređeni su u zakonodavstvima brojnih država kao posebni postupci u kojima je ojačano načelo ekonomičnosti i pojednostavljen je dokazni postupak. Postupci koji traju nerazmjerno dugo u odnosu na vrijednost predmeta spora, produciraju velike parnične troškove i otežavaju građanima pravo na pristup sudu. Osim toga, takvi postupci štete malim i srednjim poduzetnicima u redovnom poslovanju i tako narušavaju gospodarsku ravnotežu. Hrvatski zakonodavac kroz brojne izmjene temeljnoga procesnog zakona tražio je najprikladnije rješenje koje bi odgovorilo potrebama suvremenog sudovanja i koje bi se integriralo u postojeći sustav. U tim sporovima, suci mogu donijeti presudu i bez održavanja glavne rasprave, što znatno ubrzava postupak.
Je li pravosuđe, unatoč zakonskim poboljšanjima, i dalje presporo?
- To nije popularno reći jer ako to kaže sudac, onda ispada da je iznevjerio ostale suce. No to nije istina. Moramo biti samokritični jer ako prema zadnjem istraživanju Eurobarometra preko 90 posto građana nije zadovoljno našim radom, onda moramo početi razmišljati gdje griješimo. Unatoč dobrim zakonskim izmjenama, još uvijek ti postupci predugo traju. Po meni, razlog je zbog nekorištenja tih alata koje nam je zakonodavac pružio i zbog potrebe za tom promjenom, ali i paradigme koja je to funkcija sudova. Funkcija sudova je da riješi građanima njihove probleme. Problem je i u sustavu jer kad pitate prvostupanjske suce zbog čega saslušavaju svjedoke na okolnost da je zgrada na Trgu bana Jelačića njihovo vlasništvo, oni će odgovoriti da ako ne provedu sve dokaze, na drugom stupnju, koji je doista konzervativan, presuda će se ukinuti. A to onda smeta njihovom napredovanju. Ja nisam opterećena tim bodovanjem i kažem neka je ukidaju jer nije moja svrha da ugađam drugostupanjskom sudu, nego da riješim predmet u razumnom roku. Imamo dokumente, zašto saslušavati svjedoke. Zakonodavac je omogućio divan institut, a to je da u spis možemo primiti pisanu izjavu svjedoka.
No i država snosi svoj dio odgovornosti. Nemamo tonsko snimanje, nego moja suradnica tipka, odnosno dok ja u zapisnik parafraziram izjavu, a ona tipka, gubimo sate i sate na raspravi. Osim toga, ako država ne omogući digitalizaciju, nerealna su očekivanja da će stanje biti bolje. Također i izbor sudačkog kadra, kao što sam spomenula, te edukacija, po meni su zasnovani na pogrešnim kriterijima.