Rasprave oko robotaksija Verne ne stišavaju se ni tjedan dana nakon što ga je predstavio Mate Rimac u svom kampusu u Kerestincu kod Zagreba. Index je otkrio da je robotaksi trebao biti upravljan joystickom, što su u Rimčevoj kompaniji P3M (Project 3 Mobility LLC) priznali (navodi Index.hr). Iako zaista nisam jedan od onih koji nastoje osporiti poduzetničke napore Mate Rimca (uostalom, veliki ulagači valjda nisu toliko ludi da ulažu u njegove projekte, ako su loši), činjenica je da se baš oko robotaksija veže nekoliko kontroverzi.
Jedan je nekoliko puta probijeni rokovi završetka tog projekta, a dodatna kontroverzija veže se uz jednu izjavu Mate Rimca prilikom prošlotjednog predstavljanja u Kerestincu kada je rekao je njegova tvrtka već potpisala ugovore s 11 gradova u EU, Velikoj Britaniji i na Bliskom istoku te da je u pregovorima s još 30 gradova. Vozila se već testiraju po gradu, a trebalo bi ih, kada počnu s prvim vožnjama, biti nekoliko stotina samo u Zagrebu.
Te Rimčeve riječi na neki način su prošle ‘ispod radara‘, ostavši u sjeni činjenice da se robotaksi na njegov poziv nije pokrenuo te da je trebao biti pokrenut joystickom kojim je upravljala osoba skrivena iza pozornice. No već potpisani ugovori s 11 gradova i potencijalni ugovori s njih još 30 također bi trebali izazvati, u najmanju ruku, pozornost nacije. Ili je ta informacija javnosti možda ostala nevažna zato što sumnja u njezinu istinitost, kao kada samo odmahnemo rukom i kažemo ‘ma pusti, šuplje priče‘.
S kim su ugovori potpisani?
Zato smo u četvrtak 27. lipnja poslali upit Rimčevoj kompaniji, točnije Marti Longin, koju smo zamolili da nam odgovori na nekoliko pitanja. Pitali smo o kojim gradovima je riječ te s kim konkretno su potpisani ugovori. Također smo tražili dodatno objašnjenje – naime, kada u Rimčevoj kompaniji kažu da su potpisani ugovori s gradovima, misle li pri tom na poglavarstva, ili na koga? Jer zaista je malo čudna formulacija da se pregovara s gradovima kao da su oni vlasnici taksi tvrtki. A čak i da jesu vlasnici taksi tvrtki, zašto bi se potpisivali ugovori s gradovima (poglavarstvima), kada te tvrtke (ako postoje) valjda imaju svoje uprave?!
Osim toga, zanimalo nas je je li u tim državama zakonski regulirana vožnja robotaksija, u kojim se to gradovima vozila testiraju, s kim je potpisan ugovor u Zagrebu te koji su to konkretno gradovi (njih 30) s kojima se pregovara. Rok za odgovor bio je sutradan, 28. lipnja (petak) smatrajući da je Rimcu dato dovoljno vremena za odgovor koji ne treba biti dug, a upućeni znaju sve te podatke.
Odgovora nije bilo, pa smo odlučili pričekati još par dana. Danas je 3. srpnja, odgovora nema, niti najave da će stići, pa je, ako ništa drugo, jasno da nešto ne štima i s tim ugovorima, odnosno s izjavom Mate Rimca. Jer ako je istina da su potpisani ugovori s 11 svjetskih gradova, nema smisla ne odgovoriti na postavljena pitanja. Što više, iako nisam marketinški stručnjak, kada bi moja kompanija potpisala neki ugovor sa samo jednim svjetskim gradom, ja bih to objavio na sva zvona.
S druge strane, ne treba zaboraviti da je u svibnju prošle godine Europska komisija odobrila hrvatsku državnu pomoć u iznosu 179,5 milijuna eura za taj projekt. Riječ je o izravnoj bespovratnoj potpori koja pokriva oko 45 posto prihvatljivih troškova. Ako se projekt pokaže vrlo uspješnim i ostvari dodatnu zaradu, korisnik će dio primljene pomoći vratiti državi. Radi se o projektu šire urbane mobilnosti u Zagrebu koji će korisnicima omogućiti kombiniranje više načina prijevoza putem jedinstvene platforme. Bude li uspješan, model bi se mogao proširiti na druge gradove EU.
Dakle, Rimac je dobio naš novac za razvoj robotaksija te se obavezao ispuniti rokove za pojedine etape u razvoju tog automobila pa je i logično da imamo pravo znati što je s tim projektom, odnosno u što je utrošen naš novac. Rimac se čak tu ne može pozvati ni na tajnost ugovora zbog druge strane potpisnice jer je riječ o gradovima koji su javne institucije koje također podliježu obvezi odgovaranja na upite javnosti. Možda se i tu krije razlog šutnje Rimca i suradnika na naš upit jer oni mogu kontrolirati dotok informacija prema javnosti iz svoje kompanije, ali zato to ne bi mogli uraditi kada su u pitanju gradovi. Jer 11 gradova bi moglo odgovoriti na naš upit potpuno drukčije od onoga što je rečeno u Kerestincu.
Jednostavna pitanja
Probijanje rokova završetka projekta Verne, informacije o napretku projekta koje cure na kapaljku, a sada i šutnja na naša pitanja o tome s kim je točno potpisano 11 ugovora, samo još više pobuđuje sumnju javnosti da je taj projekt, najblaže rečeno, zapao u velike teškoće te da se moramo upitati jesmo li dobro uložili svojih 179,5 milijuna eura.
Rimac (koji je nedavno izrekao zanimljivu nesvakidašnju tvrdnju na tragu slavnog Grunfa iz Alana Forda da je poslovanje s dobitkom za luzere) i suradnici opet će reći kako nemamo pojma, kako se petljamo u područje koje nam je nepoznanica, možda će reći da smo protiv uspješnog poslovnog čovjeka… A postavili smo zaista jednostavna pitanja za koja ne treba posebno znanje niti pamet, pa smo naletjeli na zid šutnje. Što bi tek bilo da smo stručnjaci iz područja robotaksija?!
Možda bi za početak bilo dobro da Rimčeve kompanije poboljšaju komunikaciju s medijima (ne samo odabranima) te da počnu odgovarati na novinarske upite svima (a ne samo odabranim medijima), što je preduvjet da javnost bolje shvati njegove napore u razvoju svoga projekta. Slijedeći uvjet je da se istinito odgovara na novinarske upite.
Ponavljam, nisam nesklon Rimcu, no kontroverzije koje smo spomenuli trebaju nas tjerati da se bez ustručavanja zapitamo gdje je otišao naš novac.