Kinezi imaju pravo kad podsjećaju da je isti taj SAD (vrijedi za Zapad u cjelini) bio prvak globalizacije 90-ih godina prošloga stoljeća
Zabavno je bilo čitati prošli tjedan poruku China Dailyja SAD-u da ‘prestane cmizdriti‘ i izigravati žrtvu globalizacije. Riječ je o još, iz očitih razloga, opskurnom narativu koji snažno gura američki predsjednik Donald Trump, a sramežljivo prihvaćaju tek oni najhrabriji na Zapadu. Kažem ‘iz očitih razloga‘ jer je riječ o uvredljivo bedastoj tezi koju ozbiljan čovjek ne bi ni u snu ponovio. Kinezi imaju pravo kad podsjećaju da je isti taj SAD (a teza vrijedi za Zapad u cjelini) bio prvak globalizacije 90-ih godina prošloga stoljeća koristeći se obilato jeftinom radnom snagom iz zemalja poput Kine (to i sada radi, ali ne više toliko u Kini koliko u drugim zemljama), e da bi SAD i prijatelji, kad je Kina dosegnula viši stupanj razvoja, a njezinim radnicima počelo ostajati i nešto novca na raspolaganju, počeli i prodavati svoje gotove proizvode istim tim radnicima koji su u međuvremenu stasali u potrošače.
Serijski zlostavljač
Prikazivati sada sebe kao žrtvu nije samo smiješno nego i prilično licemjerno. Zamislite serijskoga zlostavljača kojem u nekom trenutku žena počne uzvraćati istom mjerom – biste li dotičnoga smatrali žrtvom? Kineski je medij, dakle, dao jedan od preciznijih i konciznijih opisa situacije: ‘Problem je u tome što SAD desetljećima živi iznad svojih mogućnosti. Troši više nego što proizvodi. Izvlastio je svoju proizvodnju i zaduživao se kako bi imao viši životni standard nego što mu pripada prema produktivnosti. Umjesto da ga se ‘vara‘, SAD je besplatno uživao u vožnji na vlaku globalizacije.‘ Ta dijagnoza potpuno je točna, ali i indikativna za one koji još misle da je američko tržište obećana zemlja. Potrošački je potencijal SAD-a iscijeđen i održava se na kontinuiranom zaduživanju, a kako to završava, svjedočili smo 2008. Otad se ništa nije promijenilo, Amerikanci su samo resetirali sustav i nastavili po starome, stoga nije teško pogoditi kako će ova runda završiti, pogotovo jer se ostatak svijeta ubrzano odmiče od dolara. Kad u tom smislu bude dosegnuta kritična točka, što bi moglo biti i prije nego što uvaženi zapadni analitičari pretpostavljaju, američka ekonomija nepovratno će se urušiti.
‘Poštena utakmica‘
Dio je toga bizarnog narativa žrtve i teza kako se Kina nepošteno natječe, što je problematično na nekoliko razina. Prvo, subvencije dijele i Amerikanci, i Europljani, i Kinezi, i Japanci, i Južnokorejci… Razlika je samo u tome što Zapad svoje subvencije troši na pogrešne stvari koje ne donose održiv razvoj i veću konkurentnost ekonomiji. Drugo, što je zapravo ‘pošteno natjecanje‘? Recimo da najjača selekcija brazilske nogometne reprezentacije svaki dan godinu dana igra utakmicu protiv najjače malteške selekcije. Koliko bi utakmica mogla dobiti Malta? Je li to što ista pravila vrijede za obje strane pošteno u širem smislu te riječi? Naravno da nije, Malta bi možda na nekoliko loših dana za Brazil uspjela ostvariti pozitivan rezultat. Upravo je tako, naime, Zapad zamišljao ‘poštenu utakmicu‘ u svjetskoj trgovini: moćne i razvijene ekonomije sudaraju se, prema istim pravilima za sve, s jadnicima koji su nekih sto godina iza u ekonomskom razvoju. Slikovito rečeno, za istinski pošteno natjecanje Malta bi trebala igrati s petnaest igrača ili svaku utakmicu početi s prednošću od barem nekoliko golova. Preneseno u međunarodne ekonomske odnose, nerazvijene zemlje moraju posebnim mjerama zaštititi svoje ekonomije i imati asimetričan trgovinski odnos kako bi si uopće dale priliku za natjecanje. Pa kad Malta zaigra na razini Brazila, onda možemo jedanaest na jedanaest prema istim pravilima.