Europska komisija je u ožujku objavila zakonodavni prijedlog koji bi trebao olakšati popravak proizvoda ako je to isplativije od kupovine novog proizvoda. Vodeći francuski stručnjak na području organizirane komunikacije Thierrya Libaert objavio je komentar na temu prava na popravak, odnosno o značenju Prijedloga direktive o pravu na popravak, koji prenosimo u cijelosti.
Europska komisija objavila je 22. ožujka 2023. Prijedlog direktive o pravu na popravak, koja ima dvije glavne prednosti.
Prvo, u formalnom smislu, u posljednjih nekoliko godina djelovanje Europske komisije u području zaštite okoliša i potrošača vrlo je dosljedno.
Ta je dosljednost vidljiva na dvije razine: kronološkoj, zbog optimalnog slijeda prijedloga kojima je postignut dinamičan kontinuitet, od zelenog plana iz prosinca 2019. i akcijskog plana za kružno gospodarstvo iz ožujka 2020. do Nove strategije za potrošače iz studenoga 2020.
Nadalje, dosljednost uočavamo i na razini obuhvaćenih tema koje pokrivaju sve aspekte problema. Tema proizvodnje obuhvaćena je Direktivom o ekološkom dizajnu, tema prodaje Direktivom o „potrošačima kao pokretačima zelene tranzicije” iz ožujka 2022. i Direktivom o tvrdnjama o prihvatljivosti za okoliš iz ožujka 2023. Naposljetku, pitanje kraja životnog vijeka proizvoda obuhvaćeno je Direktivom o pravu na popravak iz ožujka 2023.
Druga prednost te direktive jest to što se njome rješava važno pitanje koje utječe na sve europske građane. Danas 65 posto europskih potrošača odlučuje zamijeniti pokvarene proizvode umjesto da ih daju popraviti. Time se godišnje stvara više od 7 milijuna tona otpada u sektoru električne i elektroničke opreme, a jednako je bitan i socijalni učinak jer je to dovelo do velikog pada u sektoru usluga popravaka u Europi.
Prijedlog Komisije važna je etapa u provedbi kružnog gospodarstva u Europi. Među vodećim prijedlozima trebalo bi naglasiti prednost koja se daje popravku u odnosu na zamjenu proizvoda, uvođenje obrasca koji omogućuje informiranje potrošača o uvjetima popravka i stvaranje platforme u svakoj državi članici kako bi svi znali gdje mogu pronaći servisera u blizini svojeg doma.
Sve se to čini sjajnim, ali da bi pravo na popravak uistinu funkcioniralo u praksi, trebat će zauzeti ambiciozniji pristup. Ilustracija za to su sljedeća četiri elementa.
Prvo je da se Europska komisija oslanja isključivo na sustav informiranja. Umjesto informiranja potrošača o nemogućnosti popravka, svakako bi bilo učinkovitije na europskom teritoriju zabraniti prodaju proizvoda koji su osmišljeni tako da ih se ne može popraviti,
Nadalje, mogli bi se predvidjeti vrlo jednostavni načini poticanja popravka. Na primjer, popravak proizvoda unutar zakonskog jamstvenog roka mogao bi dovesti do produljenja jamstvenog roka, no Komisija je odlučila drukčije,
Isto tako, bit će potrebno pokrenuti sveobuhvatan program osposobljavanja za popravak. Ta se struka znatno promijenila i svi mehanički popravci danas se uvelike temelje na internetskoj povezivosti, naposljetku, Komisija je isključila mogućnost inovativnijih rješenja kao što su 3D ispis ili obnova proizvoda.
Komisija se općenito zalaže za put prema održivijoj potrošnji, no morat će pokazati veće ambicije da bi potrošači postali istinski akteri u zelenoj tranziciji i borbi protiv klimatskih promjena.