Jadan je svjetski lider koji se brani carinskim ucjenama

Odlukom novog američkog predsjednika Donalda Trumpa da SAD uvodi 25-postotne carine na uvoz robe iz Kanade i Meksika i 10-postotne na uvoz iz Kine i službeno je počeo svjetski rat. Utješno je što je za sada riječ o carinsko-trgovinskom ratu. Manje je utješno što su tijekom povijesti mnogi carinski ratovi prerasli u prave.

Mediji su preplavljeni vijestima o potezima Trumpove administracije i reakcijama na njih. Teško se snaći. Čovjeku, bio on novinski kroničar, ekonomski analitičar, poduzetnik ili menadžer, teško se snaći u toj kakofoniji. Pomaže ako svatko za sebe napravi okvir unutar kojega smješta i prosijava sve što je posljedica početka Trumpova drugog mandata. Jedan od mogućih okvira jest smještanje događaja unutar procjene: ‘Tako propadaju carstva.‘

Kvartovski reketar

Sjedinjene Američke Države, donedavno suvereni planetarni lider, posljednjih godina ubrzano gube utakmice u srazu s Kinom. Nervoza je sve veća, unutarnje napetosti u SAD-u rastu, zato se moglo očekivati da će dovoljnom broju glasača netko radikalan kao Trump postati prvi izbor. Američka ekonomija, izrasla na krilima globalizacije, odjednom je u teškoj defenzivi. Otužno je gledati kako nekad industrijski moćna država pokušava primitivnim instrumentom kakav su carine spasiti gubljenje liderske pozicije. I kako se, slikovito rečeno, pretvara u kvartovskog reketara. Koji ide okolo po susjedstvu i prijeti carinama ako ne dobije ovo ili ono. Da bi onda odgodio carine Kanadi ili Meksiku na velikodušnih trideset dana ako zauzvrat razmjeste vojsku na granice i zaustave ilegalnu dopremu fentanila, droge od koje, kako poručuje Trump, ‘umiru stotine tisuća Amerikanaca‘. Prvo je pitanje zašto uz lijep život u SAD-u toliko Amerikanaca poseže za drogom. A drugo zašto velika sila sa svoje strane granice ne spriječi krijumčare.

Trumpu i njegovima treba priznati da su se temeljito pripremili za preuzimanje vlasti. U tom smislu mogli bi biti uzor vladama koje traže sto dana ili godinu dana poštede dok se ne snađu. Nažalost, problem je u onome što rade. A otvaranjem trgovinskog rata, koji je primjer slabosti, a ne snage, čine štetu ne samo sebi nego i velikom dijelu u međuvremenu pristojno globaliziranog svijeta.

Kina se ne boji

U ovim prvim danima može se činiti da agresivnost i prijetnje kvartovskog reketara daju rezultate. Kanada je nakon najave protumjera ipak pristala na tridesetodnevnu odgodu u zamjenu za akcije na granici s SAD-om. Slično je postupila meksička vlast. Ali bude li Trump svakih trideset dana postavljao nove uvjete, u jednom trenutku mora se javiti otpor. Ako manje države i taktiziraju ili, jednostavno, u strahu od posljedica za biračko tijelo u svojim zemljama (ili zbog dosjea o vodećim političarima tih zemalja iz CIA-inih skladišta) odmah ističu bijele zastave, glavna protivnica Kina ne pokazuje znakove uplašenosti.

Na 10-postotne carine odgovara jednakim ili još višim nametima za uvoz američke robe. I bez pretjerane nervoze, pokazujući nadmoć, počinje legalno, s pomoću WTO-a, tražiti pravdu. Od koje, kad bi i dobila presudu, ne bi bilo neke ekonomske koristi. Ali na to se i ne računa u Pekingu. Samo se pumpa imidž.

Zanimljive su neke Trumpove zamisli koje se svode na pristup ‘ništa nije nemoguće – ako to drugi treba napraviti‘. Jedna od takvih jest zahtjev prema Europskoj uniji, koju odgađanjem odluke o carinama kuha na laganoj vatri, da Europa treba kupovati više automobila proizvedenih u SAD-u. Kako on to zamišlja? Da će se kupci u europskim državama prisiljavati kupovati američke automobile? Da će državne administracije određivati tko mora kupiti američki automobil, a tko smije birati? Da bi se to ostvarilo, bilo bi potrebno uspostaviti državno planiranje sovjetskog tipa. Ili u pravila javne nabave staviti da prednost imaju američka vozila. Jadno je carstvo koje ne osvaja tržište kvalitetom i konkurentnom cijenom nego zavrtanjem ruku dojučerašnjim saveznicima. Ili carstvo koje je pripomoglo početku rata u Ukrajini, a sada nastavak pomoći uvjetuje prepuštanjem rudnih bogatstava svom zaštitniku.

A sve je to poruka vodstvima i društvima država u kojima se podrazumijevalo da im je SAD saveznik. Kakav-takav, ali ipak. Carstvo čije je zlatno doba prošlo možda nekim čudom bude great again, ali na dugoročnijim kladionicama takva oklada bila bi rizična. Pa se ne treba, primjera radi, uzdati u to da na Krku postoji LNG terminal. Kako je krenulo, Trump bi mogao zatražiti da po povoljnoj cijeni, osim Grenlanda, kupi Krk. A kako smo zemlja tisuću otoka, jedan više-manje…