Klatno upravljanja poduzećima od strateškoga državnog interesa naginje se s odgovornih ministarstava k Ministarstvu financija
Ovotjedno predstavljanje Prijedloga zakona o pravnim osobama u vlasništvu RH teško je 835,6 milijuna eura. Toliko, naime, iznosi šesta tranša sredstava iz Mehanizma za oporavak i otpornost koja je stopirana jer Hrvatska nije na vrijeme donijela, pojednostavnjeno rečeno, obećana pravila korporativnog upravljanja u državnim poduzećima. Premda je nacrt zakona, tvrde upućeni, bio gotov još prije godinu dana, nisu se bili stekli politički uvjeti za njegovo puštanje u proceduru. Najvjerojatniji razlog bile su borbe unutar vlasti (tj. HDZ-a), jer nova pravila donose i nove odnose moći.
Sudeći prema onome što se može iščitati iz materijala predstavljenoga na sjednici Gospodarsko-socijalnog vijeća, klatno upravljanja poduzećima od strateškoga državnog interesa naginje se s odgovornih ministarstava, ponajviše Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, k Ministarstvu financija. Naime, krovna institucija postaje Koordinacija, koja će biti smještena u Ministarstvu financija. S obzirom na odnose snaga u HDZ-u i činjenicu da se teška odluka odgađala nekoliko godina, valja pohvaliti odlučnost ministra financija Marka Primorca da se napravi korak naprijed. Uostalom, u Prijedlogu zakona jasno piše da dosadašnji pravni okvir nije postigao potrebnu učinkovitost upravljanja državnom imovinom.
Ništa od holdinga
Šteta što se nije jako iskoračilo osnivanjem državnog holdinga, neovisno vođene institucije kakvu odavno imaju u Sloveniji, Austriji i mnogim drugim razvijenim zemljama. Koordinacija umjesto holdinga nešto je poput labave konfederacije. Ali, hajde, i to bi moglo biti bolje od ovoga što sada nemamo.
A nemamo vlasničku politiku države prema strateškim državnim tvrtkama (HEP, Hrvatske šume, Hrvatske ceste, Janaf, Jadrolinija…). Teško bi bilo nekomu sa strane povjerovati, ali Hrvatska ni nakon tridesetak godina samostalnosti nema napismeno što kao vlasnik želi od vodstava spomenutih tvrtki. Pa onda uprave tih državnih tvrtki same sebi postavljaju fluidne i neobvezujuće ciljeve. Iz fotelja se ne leti jer nije ostvaren neki KPI, nego tek ako se menadžerima otkriju neke afere. Ili se zamjere vodstvu stranke koja ih je postavila.
U raspravama koje će uslijediti u postupku prihvaćanja zakona o pravnim osobama u vlasništvu RH, vrlo je izgledno, udica na koju će se većina upecati bit će sastav nadzornih odbora, način na koji će se birati, koji su kriteriji neovisnosti, koliko se novca može dobiti za funkciju. Možda se tko dotakne nejasnoća u vezi s tim tko ima zadnju riječ. Ministarstvo financija ili neko drugo ministarstvo? Jer izbor je nadzornog odbora, kao, u ingerenciji Ministarstva financija, ali skupštinu bi, kako sada stoji, ipak predstavljao resorni ministar.
Ipak, pozornost prije svega treba posvetiti vlasničkoj politici države prema HEP-u, Hrvatskim šumama, Hrvatskim cestama i još tridesetak strateških tvrtki. I postavljanju financijskih i nefinancijskih ciljeva te ciljeva održivosti. Objektivno, to je teško definirati. Primjera radi, evo, stavite na papir koje bi ciljeve trebala imati Hrvatska elektroprivreda, a koje zadatke postaviti Upravi. Je li važnija trenutačna sigurnost opskrbe ili maksimiranje profita kako bi se investiralo u distribucijsku mrežu i obnovljive izvore struje?
Ili što definirati kao interes države vlasnika prema Hrvatskim šumama? Čuvati šume za buduće generacije ili povoljno prodavati drvnu masu domaćoj drvnoj industriji kako bi ona bila konkurentnija na tržištima gdje druge države subvencioniraju svoje prerađivače? Je li cilj Croatia Airlinesa prevesti što više putnika ili ostvariti profitnu stopu od npr. pet posto na godinu?
HEP nema strategiju
Teško je odgovore definirati na strateškoj razini. A još je teže to pretočiti u ‘relevantne, jasne, precizne, mjerljive, a vremenski ograničene‘ kriterije. Koliko god bilo teško, odavno je trebalo početi. Naime, apsurdno je da sustav kakav je primjerice HEP nema službenu strategiju razvoja koju je amenovao vlasnik. Nema je!
Rasprava koja će uslijediti o prijedlogu novog upravljanja državnim tvrtkama (uza strateške na razini države tu je i oko 800 poduzeća na lokalnim razinama, ne zna se točno koliko ih ima…) morala bi biti iskorištena za veći pomak. Vlasničke politike, primjerice, možda bi trebao donositi Sabor, a ne aktualna vlada. Bilo bi dobro da se ipak potegne i pitanje a zašto ne osnovati državni holding.
Bila bi šteta da strateški važan zakon ispadne tek ispunjavanje minimalnih kriterija pa da Hrvatska od OECD-a dobije prolaznu ocjenu i da administracija u Bruxellesu napokon pusti onih zamrznutih 835,6 milijuna eura.