Ukrajinski mirovni proces za Europu je prilika da s pomoću njega izgradi svoju obranu

U Saudijskoj Arabiji počeo je mirovni proces koji vode američka (Trumpova) i ruska (Putinova) administracija, a koji bi možda mogao rezultirati primirjem u rusko-ukrajinskom ratu, a zatim, u duljem roku, i mirovnim sporazumom. Europska unija ogorčena je i uvrijeđena jer je dosad bila potpuno izostavljena iz procesa. Političko-sigurnosni establišment europskih država još je u šoku nakon govora američkog potpredsjednika J. D. Vancea na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji u kojem je iznimno otvoreno i nemilosrdno, ali i iznimno točno, upozorio europsku elitu da je ona glavni problem i najveći neprijatelj europske sigurnosti, a ne ni Kina ni Rusija.

Ali neki je učinak postignut: uvrijeđena europska elita nakon prvoga se šoka ipak razbudila. Najbrži je bio francuski predsjednik Macron. Žurno je u Pariz na razgovor o ukrajinskome mirovnom procesu pozvao ​izabrane europske lidere, zaobišavši manje članice EU-a, uključujući Hrvatsku, i dodavši nečlanicu Veliku Britaniju. I tipično makronovski, ili šire francuski, pokušao se nametnuti kao veza između Europe i Trumpa. Nije mu zasad uspjelo, ali potvrdilo se da EU kao politički subjekt u sigurnosno-obrambenim krizama ne postoji. Međutim, čak i da okolnosti prisile Europu na političko zajedništvo u vezi s vlastitom obranom i sigurnosti, europske države nemaju snage (čitaj: vojske i oružja) za svoju obranu. A neće je ni imati još barem desetak godina, čak i kad bi ovoga puta zaista počele ozbiljno jačati svoje obrambene kapacitete, što SAD ustrajno traži od europskih saveznica još od Obamina mandata.

Velika frustracija za Europu

Zato je početak mirovnog procesa za Ukrajinu, koji je ubrzano i u snažnom tempu pokrenuo američki predsjednik Trump, za Europu, osobito za EU, postao velika frustracija. Nema ih u procesu. Zasad. Odlučno su protiv popuštanja Putinu, ali na pitanje koliko su vojnika spremne poslati u Ukrajinu odgovor je europskih država: zasad nijednog. Na najavu da bi Trump mogao povući američke vojnike s Baltika (što je, prema mome sudu, samo još jedna transatlantska test-bombica) istok Europe pada u očaj. Španjolska se priprema za turističku sezonu. Najrazboritiju je poruku svojim europskim kolegama uputio poljski premijer Donald Tusk pozvavši ih da se ne nadigravaju s Trumpom, nego da donesu ozbiljne odluke o jačanju svoje obrane (Poljska izdvaja 4,7 posto BDP-a, Španjolska jedva 1,5 posto). U tom slučaju ukrajinski mirovni proces za Europu postaje prilika da s pomoću njega izgradi svoju obranu, u suradnji i savezništvu s SAD-om koji će joj i dalje nužno pružati stratešku zaštitu. U suprotnome nužno slijedi kinesko-ruska dominacija. Odnosno poraz Europe.

Ako već, zasad, ne sudjeluju u mirovnom procesu, bilo bi korisno da ga europski lideri barem nauče ‘čitati‘. Da shvate kako javne poruke američkog predsjednika i njegovih suradnika slušaju i Putin i Xi, pa su tomu i prilagođene. Da postavljanjem formata pregovora na razinu Trump – Putin američki predsjednik u prvoj fazi nastoji izbjeći Kinu kao aktera i odvojiti Putina od Xija. Pa i zato, a ne samo zbog ega, ne može sa sobom voditi EU za ruku. I ne može se obraćati Putinu s ‘huljo zločinačka‘. Trebali bi se podsjetiti da svi mirovni pregovori počinju od vojnog odnosa snaga na terenu. To bi barem hrvatski premijer Plenković mogao znati iz hrvatskog iskustva iz mirovnih procesa. Pa ne bi s praznom puškom u ruci tumačio Trumpu i Putinu što je no go i kako bi trebali uključiti i jednog ‘uglednog‘ i ‘vidljivog‘ Europljanina. Pa ni u američki mirovni proces koji je doveo do Daytonskog sporazuma, u bitan dio, nije bila uključena nijedna europska saveznica. Uključivale su se u drugoj fazi u sklopu neformalne kontaktne skupine (Francuska, UK, Njemačka), kao i Rusija, ali ne i institucije UN-a i EU-a.

Resetiranje odnosa SAD-a i Rusije

Slično će se, vjerojatno, dogoditi i ovoga puta ako Trump i Putin uspiju dogovoriti okvir mirovnog procesa koji, sada je sasvim jasno, ima ambiciju uključiti resetiranje cjelokupnih odnosa između SAD-a i Rusije.Trump je pritom na sebe preuzeo ulogu zaštitnika Ukrajine i zaštitnika europskih interesa, a to je ujedno najosjetljivija vanjskopolitička točka njegova mandata. Osim što si je postavio imperativ završetka rusko-ukrajinskog rata, zbog svoje i američke buduće uloge u svijetu ne smije si dopustiti da taj dogovor izgleda kao američka izdaja Ukrajine i Europe. Američki nacionalni interesi i Trumpov ego, nažalost, najveća su europska uzdanica u tom procesu. I to je odraz aktualne europske obrambene (ne)moći. Tako jednostavno i tako otužno.