Bi li vam se skok cijene pločice čokolade od osamdeset grama s pet kuna, koliko je otprilike stajala prije dvije i pol godine, na dvadeset kuna, koliko otprilike danas stoji, učinio nedopustivo pretjeranim bez obzira na kumulativni efekt inflacije?
Nemojte me, nedajbože, pogrešno shvatiti: nisam načelno protiv uvođenja eura, ali kako je navodno rekao John Maynard Keynes, ako se promijene činjenice, promijeni se moje mišljenje. Pa sam, evo, promijenio mišljenje uz određenu ogradu. Kad se euro uvodio, odmahivao sam na zahtjeve za odgodu, no nakon nešto više od dvije godine priznajem da se sada slažem da je euro bilo pogrešno uvoditi u uvjetima visoke stope inflacije. U moju obranu, ‘efekt eura‘ zapravo se osjetio s odgođenim djelovanjem. Onako ugrubo, u početku je obično najgori scenarij bio šibicarenje pri famoznom zaokruživanju. U tom smislu prvotna teza HNB-ova guvernera Borisa Vujčića i mnogih ekonomista da euro nije znatno kumovao povećanju cijena u Hrvatskoj nije bila pogrešna. Tu i tamo netko je iskoristio priliku i malkice prilagodio tečaj u svoju korist, ali ukupan efekt na inflaciju nije se toliko osjećao. Sve donekle do svete turističke sezone. Dojam je da su stvari ljetos izmaknule kontroli. Em je inflacija nastavila svoj strmi uspon, em je prošlo dovoljno vremena da se velik dio potrošača odvikne od automatskog preračunavanja u kune, em je pozornost države popustila. Ukratko, stvoreni su idealni uvjeti da se testira klasična psihologija potrošača. Konkretno, zapitajte se bi li vam se skok cijene pločice čokolade od osamdeset grama s pet kuna, koliko je otprilike stajala prije dvije i pol godine, na dvadeset kuna, koliko otprilike danas stoji, učinio nedopustivo pretjeranim bez obzira na kumulativni efekt inflacije. Riječ je o poskupljenju od tristotinjak posto u dvije i pol godine, a i ekonomski nepismen potrošač svjestan je da kumulativna inflacija u tom razdoblju nije bila ni izdaleka tolika. No psihologija je nezgodna stvar. Ta legendarna čokolada, kojoj zagrebačka vlast može dignuti spomenik pored spomenika žrtvama pandemije COVID-19, stajala je pet kunica prije dvije i pol godine, a sada stoji oko 2,60 eura. Ne čini se baš kao veliki skok cijene, jelda?
Stvari otišle predaleko
Štoviše, lišeni štake preračunavanja eurske vrijednosti u kunsku, na prvu imate dojam da je jeftinija, a na drugu kako ta vrijednost u eurima ne djeluje kao veliko poskupljenje. I u taj su prostor utrčali praktički svi u vrijednosnom lancu. Svjesni da se potrošača bombardira informacijama o inflaciji, da su mnogi prestali o baš svakom iznosu razmišljati u kunama i da je obično riječ o nominalno malim iznosima, neki su počeli ozbiljno pretjerivati.
U dvije i pol godine zbog kontinuirano visoke inflacije nominalni iznosi znatno su porasli. No za mnoge proizvode i usluge stvari su otišle predaleko neovisno o spomenutom zbrojenom skoku cijena – i to mnoge potrošače potiče na sudjelovanje u bojkotima proteklih tjedana. Ljudi ne mogu na prvu loptu percipirati kolika je postotna razlika kad govorimo o eurocentima ili iznosima od nekoliko eura. Primjerice, velik dio ponude na tržnicama realno bi danas trebao imati iznose u centima, ali praktički ništa ne možete naći ispod jednog eura. Jer cente u glavi povezujemo s lipama, a lipe sa zanemarivom vrijednošću. Jednako tako nešto što stoji euro ili dva povezujemo s nekoliko kuna, a to opet ne djeluje kao visok iznos. Male stvari koje smo na tržnici plaćali nekoliko kuna, što je protuvrijednost izražena u eurocentima, a ne eurima, zapravo su eksplozivno poskupjele. Jednako, ponavljam, vrijedi za manje iznose u ugostiteljskim objektima i trgovinama. Velike iznose, s druge strane, svladali smo davno prije uvođenja eura, pa je tu prostor za kreativno kreiranje novih cijena opipljivo manji. Niski su iznosi stoga dobar pokazatelj da euro nije trebalo uvoditi usred zahuktale inflacije jer se najviše na njima vidi koliko su neke cijene prebacile svoju ekonomsku opravdanost. A, nažalost, velik dio građana upravo na te manje iznose potroši velik postotak dohotka. Neovisno o tome, nisam protivnik eura, mislim da je kuna ionako bila protočni bojler za euro i zato potpuno suvišna (to ne bi bio slučaj da smo vodili aktivnu monetarnu politiku, međutim, to je neka druga rasprava), ali sada vjerujem kako je trebalo pričekati uspostavljanje kontrole nad inflacijom kao uvjet za njegovo uvođenje. Priznajem, naknadna pamet.