Hrvatska uz pomirbu Hrvata i Srba u Hrvatskoj ima legitimitet upozoriti na regionalni rat nakon rata koji se vodi pred sudovima u BiH protiv vojnog i političkog vrha Hrvata u BiH i u Hrvatskoj – sa srpske i još intenzivnije, s bošnjačke strane. A to bi već bio početak regionalnog izvoza pomirbe
Posljednjih tjedana i dana svi pjevaju pomirbu, svi plešu pomirbu, hrvatsko-srpsku pomirbu ili obrnuto ako više volite. Prisutnija je čak i od korone. Pa se eto i ja pridružujem pomirbi. Zbog veselja novih aktera pomirbe neću čak ni javno priznati da mi je to peta, deseta, petnaesta ili ne znam koja već po redu hrvatsko-srpska pomirba u posljednjih trideset, što ratnih, što mirnodopskih godina.
Pomirbe nikad dosta! Nikad previše. Sva slava i čast pomiriteljima! A sad idemo na ozbiljnu tematiku. Koji su motivi, ciljevi i moguće posljedice ove nove runde hrvatsko-srpske pomirbe koja je kulminirala na Kninskoj tvrđavi na 25. obljetnici Oluje i otad se vrlo sustavno, orkestrirano i bespogovorno širi hrvatskim medijskim prostorom? Što je to nagnalo hrvatsko državno vodstvo utjelovljeno u Andreju Plenkoviću i Zoranu Milanoviću na novi krug hrvatsko-srpske pomirbe s Miloradom Pupovcem koji je dosad u raznim hrvatsko-srpskim pomirbama sudjelovao otprilike onoliko puta koliko sam ih ja promatrala i bilježila. Dakle, mnogo puta.
Plenković u suradnji s Milanovićem
Neko veće pogoršanje hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj očito nije taj motiv. Naprotiv, odnosi su u vrlo urednom usponu. Boris Milošević postao je potpredsjednik hrvatske Vlade, po nacionalnom kriteriju iz manjinske kvote SDSS-a. Ali nije to prvi put. Potpredsjednik Vlade iz redova SDSS-a je još 2007. godine u Sanaderovoj vladi postao i dr. Slobodan Uzelac, a po sličnom je nacionalnom ključu ministar u Tuđmanovoj Vladi nacionalnog jedinstva ratne 1991. postao Živko Juzbašić. U međuvremenu, u SDP-ovim vladama hrvatski su Srbi po političkom ključu imali potpredsjednička ili ministarska mjesta: Milanka Opačić, Boris Lalovac, Branko Grčić…
I prije nego što je Boris Milošević postao potpredsjednik Vlade, Andrej Plenković imao je prilično skladne koalicijske odnose s Miloradom Pupovcem i SDSS-om u prethodnoj vladi. Zapravo sa svim je vladama Milorad Pupovac godinama, pa sad već i desetljećima, njegovao vrlo pragmatične odnose gledajući iz njegova ugla: kombinaciju pragmatične političke suradnje i političkog sukoba niskog intenziteta na kojima je zasnivao svoju političku dugovječnost i nezamjenjivost. Bila je to uobičajeno ugodna i predvidiva pozicija za sve nositelje vlasti kao i za samog Pupovca.
Zapravo, premijer Andrej Plenković koji je pokrenuo ovu novu pomirbu u (za mnoge neočekivanoj) suradnji s predsjednikom Zoranom Milanovićem koji ju je snažno podupro nisu imali baš nikakvu političku prisilu da to učine uoči ekonomski i socijalno turbulentne jeseni i zime zbog posljedica koronapandemije. Ja ne znam zašto su to oni učinili jer ispovjedili mi se nisu. Ali analiza okolnosti upućuje na to da su imali i imaju priliku za iskorak.
Prvo, imali su prigodu uz 25. obljetnicu Oluje učiniti nešto drukčije, što svaki političar voli. Drugo, imali su kao političari obvezu (haaške presude, dobri zapadni običaji, ali i vlastiti politički bonton) izraziti javno žaljenje i obećanje pravde Srbima koji su se u tjednima nakon pobjedničke hrvatske vojne operacije, u čitavom nizu zločina i incidenata, našli u poziciji žrtve. To je ono što trenutačno gledamo u javnom prostoru. Treće, Plenković se zbog svoje trenutačno vrlo ugodne pozicije i u stranci, i u Vladi, i u EU nalazi u prilici kakvu nitko od njegovih prethodnika na čelu vlade nije imao: da nedvosmisleno politički pomiri Hrvate i Srbe na ideji hrvatske države.
Vuk, vepar i lisica
Dakle, nakon službenoga hrvatskog žaljenja zbog srpskih žrtava može se očekivati srpsko odricanje od projekta velike Srbije i žaljenje zbog žrtava koje je on proizveo na svim stranama. Pritom dakako mislim na političke predstavnike Srba u Hrvatskoj jer od Vučića i Dodika to je (još) iluzorno očekivati. To će biti pravi test ove nove pomirbe. Uz takvu pomirbu Hrvatska ima legitimitet upozoriti na regionalni rat nakon rata koji se preko konstrukta udruženog zločinačkog pothvata vodi pred sudovima u BiH protiv vojnog i političkog vrha Hrvata u BiH i u Hrvatskoj, kako sa srpske, tako i još intenzivnije s bošnjačke strane, što je Milanović već i najavio s Kninske tvrđave. A to bi već bio početak regionalnog izvoza pomirbe.
Nije jednostavno. Ali bez tog trećeg i četvrtog čina bila bi to Pirova pomirba. A bez te pomirbe sve su pobjede Pirove. Jer, političari traju, ali ljudi odlaze. I za desetak godina, na područjima velikih ratova, pobjeda ili poraza mogli bi se susresti tek hrvatski vuk i srpski vepar, u očekivanju bošnjačke lisice s druge strane granice.