Ono što je za Trnoružicu bilo vreteno, za glazbenu industriju danas je koronavirus zbog kojeg su glazbenici prisilno utonuli u san čije će trajanje, svi se nadaju, trajati puno kraće nego u popularnoj bajci. Hoće li svi akteri glazbene industrije nakon završetka krize neokrznuto nastaviti gdje su stali ili će period neaktivnosti ostaviti trag, analizira Lana Martinjak, PR menadžerica i vlasnica diskografske kuće Bonton Music.
Do prije mjesec dana booking menadžeri poznatih i manje poznatih glazbenika ambiciozno su dogovarali nastupe svojih klijenata, optimistično računajući na obećavajuće proljetno i ljetno razdoblje kada sve vrvi poslovnim sajmovima, gastronomskim festivalima, proslavama dana gradova, vjenčanjima, raznim privatnim slavljima... Radili su financijske planove u koje su ukalkulirali i tog zeca koji uvijek na kraju, deblji ili mršaviji, pjevajući dođe na ražanj.
Producenti su dovršavali najnovije pjesme kako bi ih na vrijeme poslali na natječaje renomiranih glazbenih festivala koji će ih (uz puno sreće) lansirati u kolektivnu svijest publike koja ima moć običnoj pjesmi dati neprobojan štit - taj štit zove se hit i ima više namjena; pjevača koji ga pjeva štiti od nedostatka gaža, medijske irelevantnosti, neimaštine, manjka lukrativnih sponzorskih ugovora i ispuhanog ega, dok autora koji ga je napisao također štiti od neimaštine (doduše u nešto manjoj mjeri jer je autor oslobođen gnjavaže poput sponzorskog auta, odlično plaćenih koncerata i polusatnih nastupa na vjenčanjima, žiriranja u popularnim tv showovima, reklamnih kampanja,...), gubitka autorskog autoriteta i već spomenutog ispuhanog ega.
Mame i vozači
Diskografske kuće u tisak su slale albume koje će, nekoliko tjedana kasnije, na povratku iz inozemnih proizvodnih pogona, iz celofana prvi vaditi vozači kamiona, sluđeni od dosade dok danima čekaju prelazak granice zbog nevidljive opstrukcije – ubojitog virusa koji je, više pod ručnom, nego postupnim mijenjanjem brzine zakočio sve plaćene aktivnosti glazbenika. Na svoje su došle sve one zabrinute mame koje su odrasloj djeci s glavom u oblacima lijepo govorile da se okane tamburanja i nađu 'pravi' posao.
No umjetnici k'o umjetnici, rijetko slušaju mame i dok brod tone ne prekidaju pjesmu pa, iako su među prvima zakoračili nad ekonomski ponor, postaju glavni promicatelji optimizma među isprepadanim pukom. Pjevaju i sviraju uživo iz svojih domova, upućuju riječi ohrabrenja, gorljivo se odazivaju pozivima medija da stvaraju i šalju sadržaj koji se sveo na izvještaje o novozaraženima. Nekima je nihov entuzijazam izvor nadahnuća, nekima objekt podsmijeha. Jesu li glazbenici cvrčci čija će pjesma utihnuti pred naletom prvog vjetra koji prođe kroz njihove prazne džepove? Alternativa glasnom je tiho, a tišina nikada nije bila prijatelj umjetnosti.
Primjetno je da unazad nekoliko tjedana velik dio javnosti burno reagira na javno iznošenje brige za vlastitu egzistenciju od strane pjevača, glumaca ili drugih izvedbenih umjetnika, dok se na primjer kuharima ili frizerima to ne zamjera. Bijes izazivaju navodni visoki honorari koje zarađuju u normalnim okolnostima, život na visokoj nozi, spočitava im se što nisu štedjeli za crne dane. Istina je da neki umjetnici zarađuju jako puno, a neki isticanjem skupog životnog stila grade imidž uspješnih estradnjaka na temelju čega dižu cijenu vlastitih angažmana.
Većina živi jednostavnije
No istina je i da dosta umjetnika ne zarađuje ni približno dovoljno da bi mogli financirati brendiranu odjeću, egzotična putovanja, večere u skupim restoranima, a mnogima to i nije cilj. Žive jednostavne živote skrbeći za svoje obitelji. Vikendima sviraju na svadbama, po kafićima, sretni su ako dogovore svirku na nekom gradskom trgu pa ne moraju probdjeti cijelu noć. Sretni su kad organizator ispoštuje dogovor i plati na vrijeme. Sretni su i zbog toga što žive od vlastitog talenta unatoč nerazumijevanju i skepsi s kojima ih je suočavala okolina, a često i najuža obitelj. Znate li koliko se često glazbenicima, nakon što u neobaveznom razgovoru kažu da su glazbenici, postavlja pitanje: A koji je tvoj pravi posao?!
Između visokoplaćenih velikih zvijezda i uličnih svirača postoji još čitav spektar glazbenika koji žive od, a najčešće i za glazbu. Tu su i brojna zanimanja direktno involvirana u organizaciju svirki i koncerata: glazbeni menadžeri, organizatori koncerata, ton majstori, iznajmljivači binske opreme, majstori svjetla, DJ-i, vozači, vlasnici klubova, prateći plesači, stilisti, šminkeri, dizajneri, koreografi, itd. Svi oni već itekako osjećaju posljedice globalne krize, a prošlo je niti mjesec dana otkako je sve krenulo nizbrdo. Koliko neaktivnih mjeseci mogu podnijeti njihove zalihe novaca i živaca? I da se, na primjer, 1. lipnja ukine odluka o zabrani kretanja, smanji broj oboljelih i život profunkcionira, koliko će dugo trebati da ne osjetimo nelagodu svaki put kada nam se netko u dućanu približi na više od metra? Pod takvom psihozom teško je očekivati da će ljudi opušteno odlaziti na koncerte, u kazališta. Cijela će država morati stegnuti remen pa će se smanjiti i dotok novca turističkim zajednicama gradova koje su, kao stalni naručitelji koncerata, dobri saveznici glazbenika, pogotovo u ljetnoj i adventskoj sezoni.
Velika moć radija
Usprkos crnim prognozama, glazbenici i dalje na krilima optimizma objavljuju nove singlove, doduše nešto slabijim intenzitetom. Prema informaciji dobivenoj od dvadesetak radijskih glazbenih urednika, posljednja dva tjedna broj novih singlova se prepolovio, a prije krize kretao se oko dvadeset tjedno. Kada se tome pridodaju i inozemni singlovi, postaje jasno koliki je podvig nametnuti se urednicima i isplivati na površinu radijskog etera, pogotovo početnicima bez zaleđa dokazanog autora, sposobnog menadžera ili upornog diskografa. Moć radija je ogromna bez obzira što mu mnogi žele umanjiti utjecaj naglašavajući snagu digitalnih servisa koji se konzumiraju na zahtjev. Iako radio stanice s nacionalnom koncesijom dominiraju po slušanosti i općoj popularnosti, građanima su lokalne stanice od neprocjenjive važnosti jer im nacionalne ne mogu parirati u brzini donošenja aktualnih vijesti iz neposredne zajednice. Lokalnost koja im je u stabilnim uvjetima komparativna prednost, u ovako nestabilnim uvjetima postaje mana jer se najvećim dijelom financiraju od reklamnih kampanja lokalnih poduzeća koja su u samo nekoliko dana naprasno otkazala već dogovorene suradnje.
Bez gospodarskih, kulturnih, zabavnih ili sportskih tema, radijima preostaje izvještavati o zdravstvenom stanju nacije vezano za korona virus i program popunjavati glazbom. Stoga su hrvatske krovne glazbene organizacije poslale molbu svim radijima i televizijama da pojačaju emitiranje glazbe domaćih autora i izvođača jer u nedostatku svirki zarađivati mogu isključivo od tantijema, a radio je oduvijek bio važan medij za otkrivanje i promicanje domaće glazbe. Iz te činjenice proizlazi veliko uzajamno poštovanje glazbenika i radija pa ne čudi što pjevačima i bendovima prilikom promocije nove pjesme nije nikakav problem sjesti u auto i obići više od 100 radio stanica po cijeloj Hrvatskoj. U vrijeme Domovinskog rata radio se slušao u skloništima, danas dok traje pandemija sluša se od doma, no njegova svrha uvijek je jednako bitna - informirati i utješiti, a utjeha je potrebna u ovim „beskontaktnim“ uvjetima kada mnogi dane provode u samoći.
Nesumnjivo će iz ovog općeg zastoja poteći bezbroj pitanja na koja će ljudi različitih struka, stavova i motiva pokušati naći smislen odgovor. Ako je točno da svaka kriza stvara prilike, onda je pravo vrijeme da glazbenici u globalnom zatišju stvore zaglušujući kreativni kovitlac iz kojeg će poteći vrelo inspiracije za neke nove evergreene koji će ljudima davati snagu u svim budućim intimnim i svjetskim krizama.