Pandemija je samo naglasila postojeću neravnopravnost i vratila žene u pedesete godine prošlog stoljeća. Kad se rad iz ureda preselio u dom, u mnogim se obiteljima moralo odlučiti tko je taj koji će raditi, a tko će preuzeti brigu o djeci i kućanstvu. Pogodite tko je odabran?
Za proljetnih, pandemijskih mjeseci društvene su mreže preplavile fotografije peciva i kruščića koje su mijesile vrijedne ruke menadžerica, profesorica, blagajnica, sportskih trenerica i drugih zaposlenih žena koje je sila natjerala da ostanu kod kuće. Mnoge su prisilni boravak u četiri zida odlučile (osim za rad) iskoristiti za savladavanje nekih konstruktivnih, osnovnih znanja poput uzgoja vlastita kvasca ili ljute papričice, odrađivanje nekoga fizičkog izazova kao što je, primjerice, '30 dana do savršenih trbušnjaka', čitanje hrpe knjiga koje su na polici skupljale prašinu ili igranje s klincima (neka digne ruku ona koja je tijekom karantene izrađivala domaći plastelin).
Te su ideje u teoriji izvrsne, davale su smisao lockdownu, ali su, brzo se pokazalo, neizvedive i to posebno za one žene koje su kod kuće ostale zatočene sa svojom djecom. Naravno, žena, majka, kraljica ništa u životu ne voli više od svoga djeteta, ali ju je koronakriza stavila u nepovoljniju poziciju u odnosu na muškarce. Prije nego počnete graktati kako su i muškarci u krizi podnijeli i još uvijek podnose svoj dio tereta, činjenica jest da su pred žene stavljena veća očekivanja i veći zahtjevi, a pandemija se, kako tvrdi magazin Atlantic, pokazala katastrofom za feminizam.
Spolna neravnopravnost
Kako bi opravdali tu tezu u Atlanticu su za početak spomenuli Isaaca Newtona i Williama Shakespeara, čiji se život vrlo često isticao kao primjer u trenutku kad je narodu pogođenom s COVID-19 trebalo dizati moral. Obojica su, naime, baš tijekom karantene bili najkreativniji – dok je svijetom harala kuga, Shakespeare je napisao 'Kralja Leara', a Newton korpuskularnu teoriju, jednu od najvažnijih u području optike. No, u tom kreativnom zanosu nijedan se nije morao baviti djecom i kućanstvom. Shakespearovi žena i djeca bili su smješteni na drugom kraju Engleske, Newton se nikad nije ženio, a tijekom pandemije boravio je na Cambridgeu, gdje se netko drugi brinuo o tome što će on jesti i tko će mu mijenjati posteljinu i prati čarape. Žene i muškarci koji su imali bilo kakve obveze, ma koliko bili genijalni, naprosto nisu imali taj luksuz osamiti se i pustiti kreativnim sokovima da neometano poteku.
Pandemija je samo naglasila postojeće neravnopravnosti. Rad od kuće lakši je za takozvane white-collar poslove, menadžerske pozicije bolje su zaštićene, a samoizolacija je lakše pala onima koji žive u velikim kućama s travnjakom nego članovima obitelji zbijenih u malim stanovima. Ali, kako tvrdi Atlantic, jedna od najjačih posljedica koronavirusa je što je mnoge obitelji vratio (i još uvijek to čini) u pedesete godine prošlog stoljeća. Štoviše, ženska neovisnost je tiha žrtva pandemije. Pritom se ne misli na fizičke efekte jer, pokazalo se, COVID-19 više pogađa muškarce nego žene, već na one ekonomske, ali i mentalne. Budući da su zbog COVID-19 zatvarane škole i vrtići, rad je postao rad od kuće ili, još gore, nikakav rad, u mnogim se obiteljima moralo odlučiti tko je taj koji će raditi, a tko je taj koji će preuzeti brigu o djeci i kućanstvu. Možete li pogoditi tko je odabran za potonje? Iako još uvijek ne postoje podaci o tome koliko je točno žena preuzelo takve obveze na sebe i, uvjetno rečeno, odreklo se svoje karijere, Atlantic je uvjeren da je taj trend itekako prisutan, a dosadašnje pandemije dokazuju da je rastuća spolna neravnopravnost itekako realan scenarij.
Korak unatrag
Istraživači koji su proučavali efekte zdravstvenih kriza poput epidemije ebole iz 2014., zika-virusa iz 2015/16., SARS-a, svinjske i ptičje gripe došli su do zaključka da je svaka od tih kriza negativno utjecala na ukupne prihode kućanstava. No, nakon što je opasnost prošla prihodi muškaraca brže su se vratili na predkriznu razinu nego oni žena. Atlantic dalje piše kako na osobnoj razini odluke koje će mnogi parovi morati donijeti i već sad donose imaju ekonomskog smisla. Što pacijenti u pandemiji trebaju? Brigu. Što ljudi u samoizolaciji trebaju? Brigu. Što djeca koja ne idu u školu trebaju? Brigu. Tko tradicionalno preuzima ulogu njegovatelja? Žena. Žena koja je fleksibilnija (za 'normalnih' vremena žene češće odlaze na bolovanje zbog djece nego muževi) i koja je često manje plaćena. Prema podacima britanske vlade, 40 posto zaposlenih žena radi pola radnog vremena, a 13 posto muškaraca. U heteroseksualnim vezama žene imaju slabije plaćene poslove, zbog čega je, za kriznih vremena, posao koji obavljaju muškarci važniji. Osim što su obitelji primorane donositi odluke koje bacaju žene, odnosno njihov poslovni život, korak unazad, u pandemiji se događaju još strašnije stvari. Naime, u Atlanticu navode da u cijelom svijetu, razvijenom ili nerazvijenom, svejedno je, bilježe rast obiteljskog nasilja. Stres, povećana konzumacija alkohola i financijske teškoće i inače su okidači nasilnog ponašanja, a u lockdownu povećava se svaki od ta tri uzročnika.
Potražiti pomoć
Mnoge udruge poput britanskog Women's Aida upozoravaju da socijalna distanca i samoizolacija mogu služiti kao sredstvo kontrole zlostavljača, ali i onemogućiti žrtvi da dođe do pomoći. Istraživači koje je kontaktirao magazin frustrirani su zato što vlade u potpunosti ignoriraju takve spoznaje i što ne vode takozvanu gender-neutralnu politiku koja bi mogla pomoći ženama čiji su prihodi znatnije smanjeni kao i perspektiva bolje budućnosti.
Kako tvrde, koronakriza je globalna i dugotrajna, ekonomska koliko i medicinska. Međutim, postoji način da se njezine posljedice smanje ako se detektiraju ili se bar na njih na vrijeme obrati pozornost. Istraživači zaista daju sve od sebe ne bi li upozorili vlade na spolnu neravnopravnost, guraju im podatke pod nos i zaista bi bio ogroman propust potpuno ih ignorirati. Političari su predugo mislili da briga o djeci i starijima može biti prepuštena obiteljima, najviše ženama, ali na duge staze takvo stajalište ne samo da šteti pojedinim životima (mentalnom stanju žena) već i ekonomiji u cjelini. Umjesto da se, kao u Hrvatskoj, bave skupljanjem glasova na temama kojima nije mjesto u 21. stoljeću (zabrana pobačaja silovanim ženama – zaista?), trebali bi govoriti o aktualnim problemima – osigurati poslovanje malim biznisima koje će kriza pogoditi, financijski poticati obitelji koje su ostale bez prihoda ili pak omogućiti normalan rad organizacijom brige za djecu i starije. Naravno, ovakvo što zvuči kao utopija, tako da Atlanticovi sugovornici nisu nimalo optimistični.
Tako, primjerice, jedna znanstvenica kaže da su istraživanja predvidjela trenutačnu situaciju. 'Znali smo da će se pandemija proširiti iz Kine. Znali smo da će globalizacija ubrzati širenje bolesti. Znali smo da će paralizirati financijski sustav, ali i da ne postoji dovoljno novca da se pokrije šteta ili da vlade imaju spremne krizne planove. Oni su sve to znali, ali nisu ništa poduzeli. Zašto onda očekivati da će išta poduzeti u vezi sa ženama i njihovim pravima?', pita se. Budućnost žena, stoga, baš kao i briga o djeci i starijima na leđima je svake od njih. Budući da ne treba očekivati da će se netko s viših instanci pobrinuti za njihova prava, iznimno je važno osvijestiti trenutačnu poziciju (spolnu neravnopravnost) i barem pokušati poduzeti nešto na mikrorazini. Za početak, ne stavljati pred sebe golema očekivanja – u redu je ne peći kruh i imati savršeno čist dom te, ako je ikako moguće, odabrati svoje pleme s kojim će moći otvoreno i bez ostatka govoriti o svemu što ih muči. I, na kraju, obratiti se stručnim ljudima za pomoć. Zdravlje cijelog društva ovisi o zdravlju obitelji, a ono počiva na ženskim leđima, ma koliko neki tvrdili suprotno.