piše: Goran Dubček, CFA, InterCapital Asset Management
Njemačka ovisnost o ruskom plinu rezultirala je nemogućnošću Europe da ozbiljnije reagira i sankcionira Moskvu u slučaju invazije na Ukrajinu te se usred velikog rasta cijene plina vodstvo najsnažnijeg europskog gospodarstva dovelo u veliku trilemu.
Godine 2000. 30 posto njemačke električne energije dolazilo je iz nuklearnih postrojenja, no Nijemci su se odlučili okrenuti zelenijim alternativama. Nakon katastrofe u Fukushimi, 2011. godine Njemačka je donijela odluku o zatvaranju svih nuklearnih elektrana u državi te bi ove godine i posljednja trebala završiti sa radom. Pored toga, zbog želje da se smanji emisija ugljikovog dioksida, do 2038. se moraju zatvoriti i sve elektrane na ugljen. Takav razvoj događaja doveo je do povećanja važnosti plina, a s obzirom na to da nikada nije bilo problema sa opskrbom i da je ruski plin najjeftiniji, nikada nije razvijena infrastruktura za uvoz ukapljenog zemnog plina iz drugih zemalja. Danas Njemačka nema niti jedan LNG terminal te je najveći kupac ruskog plina na svijetu. Dok se na razini EU iz Rusije uvozi 40 posto plina, za Njemačku je ta brojka još i veća te se penje na preko 50 posto. Dolaskom kraja ere nuklearnih elektrana i smanjivanjem korištenja ugljena, ovisnost o (ruskom) plinu može se samo dodatno povećavati.
Potencijalno olakšavanje energetskog problema bila je izgradnja plinovoda Nordstream 2 koja je dovršena prošle godine, međutim njemački regulatori još uvijek nisu dali odobrenje za početak njegovog korištenja. Otegotna okolnost za početak rada definitivno je jačanje Zelene stranke u Njemačkoj čiji članovi snažno kritiziraju rusku demokraciju i odnos prema ljudskim pravima, a blokiranje projekta mogao bi biti i odgovor u slučaju da Rusija krene u agresiju na Ukrajinu. S druge strane, njemačka energetska ovisnost o ruskom plinu dovela ih je u pat poziciju. Upravo je ograničavanje izvoza plina u Istočnu Europu ove zime dovelo do snažnog rasta cijene plina, posljedično i inflacije, a možebitno, u budućnosti, i do socijalnih nemira. Odluči li Europa značajnije intervenirati u Ukrajini, Moskva plin može iskoristiti kao snažno geopolitičko oružje. Brze alternative ruskom plinu za Europu nema te bi smanjenje isporuke rezultiralo dodatnim rastom cijena, a potencijalno i zastojima u gospodarstvu.
Osim što bi povećao izvoz ruskog plina u Europu, Nordstream 2 bi smanjio važnost postojećih plinovoda koji prolaze kroz Poljsku, Bjelorusiju i Ukrajinu te bi to bio značajan udarac na njihove proračune (Ukrajina od plinovoda uprihodi dvije milijarde dolara godišnje). Dok bi njima to značilo značajno smanjenje prihoda Rusija bi time manje nastradala u potencijalnom ratnom sukobu u Ukrajini jer izvoz plina ne bi bio ugrožen.
Iako je Nordstream 2 službeno privatni projekt čije financiranje dijele ruski Gazprom i konzorcij europskih energetskih kompanija te je trebao omogućiti povoljnije grijanje i struju njemačkim građanima, pretvorio se u vrlo kompliciranu geopolitičku igru. SAD se snažno protivi novom plinovodu koji bi povećao ruski utjecaj u Europi i smanjio pregovaračku moć Ukrajine sa Rusijom, a nije zanemariva ni želja za izvozom vlastitog plina. SAD je nedavno postao najveći izvoznik ukapljenog plina na svijetu, a izgradnjom LNG terminala u Njemačkoj bi se osnažio i njihov odnos te američki utjecaj u Europi.
Pred Nijemcima je prava energetsko-politička trilema – moraju balansirati utjecaj na okoliš, socijalne implikacije i sigurnosno-političke faktore.