Približavanjem završetka turističke, građevinske i sezone poljoprivrednih radova poslodavcima koji obavljaju djelatnosti sezonskoga karaktera nameće se pitanje kako zadržati trajniju vezu sa sezonskim radnikom koji je kod njih radio kao sezonac, a žele ga ponovno radno angažirati sljedeće godine. Zakon o radu poznaje tri modela ugovora o radu za zapošljavanje radnika u razdoblju sezone: ugovor na određeno vrijeme za razdoblje trajanja sezone, ugovor za stalne sezonska poslove na određeno vrijeme i, kao novost od 2023., ugovor za stalne sezonske poslove na neodređeno vrijeme.
Što je moguće
Sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme za razdoblje sezone smatra se opravdanim razlogom za zapošljavanje radnika na određeno vrijeme. Trajanje takvog ugovora ograničeno je do devet mjeseci, pri čemu se na te ugovore ne primjenjuje ograničenje o trajanju uzastopnih ugovora na određeno ni ograničenje broja uzastopnih ugovora s istim radnikom (najdulje tri godine, najviše tri uzastopna ugovora). Sezonsko zapošljavanje može biti zapošljavanje s punim ili s nepunim radnim vremenom, ovisno o potrebama poslodavca i interesima radnika. Istekom ugovora na određeno vrijeme radniku prestaje radni odnos, prestaju mu radna i socijalna prava iz radnog odnosa.
Mnogo je čvršća međusobna veza ako poslodavac zaposli radnika kao stalnog sezonca. Sve do kraja 2022. radno zakonodavstvo poznavalo je samo radni odnos na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove, a od 1. siječnja 2023. taj je institut proširen mogućnošću zapošljavanja stalnog sezonca na neodređeno vrijeme. Ta bi novost trebala poslodavcima smanjiti teškoće u pronalaženju radnika svake godine iznova prije početka sezone, a radnicima pružiti veći stupanj ekonomske i socijalne sigurnosti. No, izmjene radnog zakonodavstva nisu sinkronizirane s potporama Zavoda za zapošljavanje pa je i radnicima i poslodavcima još uvijek povoljnije sklapanje ugovora za stalnoga sezonca na određeno vrijeme. Evo zašto.
Kada je ‘na određeno‘
Ugovor sa stalnim sezoncem na određeno vrijeme u suštini je ugovor na određeno, uz dodatak kojim ugovorne strane unaprijed polaze od namjere da će sklopiti novi ugovor o radu za sljedeću sezonu, a u razdoblju između dviju sezona poslodavac se obvezuje plaćati radniku doprinose za produljeno mirovinsko osiguranje. Dok traje radni odnos, radnik ostvaruje sva prava iz radnog odnosa i nakon prestanka radnog odnosa poslodavac ga odjavljuje iz sustava osiguranja kao radnika i prijavljuje novu osnovu osiguranja – produljeno mirovinsko osiguranje. Za produljeno mirovinsko osiguranje stalnog sezonca poslodavac plaća mjesečni doprinos po stopi od 20 posto na najnižu osnovicu, koja za 2024. uznosi 592,80 eura, tako da mu je mjesečni izdatak 118,56 eura. Radniku teče mirovinski staž, a pravo na besplatno zdravstvenu osiguranje može ostvariti ako se u roku od trideset dana prijavi na HZZO.
Prednost za radnika i za poslodavca su novčane pomoći Zavoda za zapošljavanje koje se dodjeljuju samo za stalne sezonce zaposlene na određeno vrijeme: poslodavcu za plaćanje doprinosa za produljeno mirovinsko osiguranje, a radniku novčanu pomoć. Potpora poslodavca može iznositi u visini 100 posto troškova za prva tri mjeseca produljenoga mirovinskog osiguranja radnika i 50 posto troškova za ostatak razdoblja, ali najdulje još tri mjeseca. Mjerama Zavoda za zapošljavanje propisana su ograničenja broja radnika za koje poslodavac može ostvariti takvu potporu. Radnik sezonac prijavljen na produljeno može do šest mjeseci ostvarivati novčanu pomoć, uz uvjet da je kontinuirano radio najmanje šest mjeseci kod istog poslodavca i da je preuzeo obvezu da će kod istog poslodavca raditi još najmanje jednu sezonu.
Ni plaće ni potpore
U nepovoljnijoj su situaciji poslodavac i radnik stalni sezonac zaposlen na neodređeno vrijeme. Stalni sezonac zaposlen na neodređeno vrijeme može s poslodavcem ugovoriti da mu između dviju sezona radni odnos miruje i tada ga poslodavac odjavljuje iz osiguranja, a radnik se u tom razdoblju može zaposliti kod drugog poslodavca. Druga je opcija da radnik stalni sezonac s poslodavcem ugovori da ga ne odjavi iz osiguranja, ali tada poslodavac u razdoblju između dviju sezona za njega plaća sve doprinose na najnižu osnovicu, pa mu je mjesečni trošak 216,37 eura, više nego kad plaća samo mirovinske doprinose. Poslodavac nema pravo na državne potpore za plaćanje doprinosa.
Između dviju sezona radnik nema pravo na plaću, a s obzirom na to da je i u tom razdoblju prijavljen prema osnovi radnog odnosa, ne može ostvariti ni pomoć Zavoda za zapošljavanje. Proizlazi da su radnici stalni sezonci zaposleni na neodređeno vrijeme poslodavcima skuplji ako im u razdoblju između dviju sezona plaćaju doprinose, a sâm je radnik u nepovoljnijem položaju nego da ima ugovor za stalnog sezonca na određeno vrijeme. Šteta je što poželjna mjera zapošljavanja stalnih sezonaca na neodređeno vrijeme nije odgovarajuće popraćena u propisima socijalnog zakonodavstva i mjerama Zavoda za zapošljavanje.