Nizozemske multikulturalne politike dovele su do nezadovoljstva domaćeg stanovništva, a kasnije i do uspona antiimigrantskih stranaka
Piše: Lorena Komnenović, Studentska udruga Financijski klub
U prošlom članku predstavljen je način na koji Švicarska pristupa integraciji migranata kroz analizu procesa stjecanja švicarskog državljanstva te kroz odnos države prema priznavanju različitih kulturnih prava manjina. Analiza je pokazala kako Švicarska postavlja relativno visoke kriterije prema svojim doseljenicima kada je u pitanju dobivanje švicarskog državljanstva. Također, pokazalo se kako Švicarska nije sklona politikama kojima bi se javno afirmirala i poticala kulturna različitost kao niti politikama kojima bi se institucionalizirala posebna potpora pojedincima na temelju njihove pripadnosti kulturnoj ili etničkoj manjini. Zbog toga se Švicarsku često svrstava među zemlje s asimilacijskim modelom integracije kojem je primarni cilj da doseljenici postanu kulturno bliski domaćem stanovništvu te da se identificiraju s većinskom kulturom.
Na potpuno suprotnoj strani donedavno je stajala Nizozemska kao glavna predvodnica multikulturalizma u Europi. Institucionalizacijom prihvaćanja različitosti, promoviranjem prava manjina te osiguravajući posebna prava pojedincima na temelju njihove grupne pripadnosti, Nizozemska je bila uzorni primjer zemlje s multikulturalnim politikama. U ovom članku bavit ćemo se pitanjem kako točno izgleda ta multikulturalna politika i kako je Nizozemska pristupila integraciji svojih migranata.
Proces naturalizacije
Prije nego što se konkretnije osvrnemo na multikulturalne elemente nizozemske integracijske politike, važno je ukratko objasniti kako izgleda proces naturalizacije u Nizozemskoj.
Do prije petnaestak godina, uvjeti za stjecanje nizozemskog državljanstva bili su znatno fleksibilniji, a država je različitim javnim kampanjama otvoreno poticala i podsjećala svoje doseljenike da iskoriste pravo na naturalizaciju (Koopmans, 2005, str. 38). Zahtijevao se boravak na području Nizozemske od minimalno pet godina (što je dvostruko kraće od zahtjeva Švicarske) te osnovno poznavanje nizozemskog jezika, politike i društva. Nikakva ovisnost o socijalnoj pomoći nije predstavljala prepreku za pokretanje procesa, a omogućavalo se i dvostruko državljanstvo, što je rezultiralo relativno visokim stopama naturalizacije stranih državljana vidljivima na grafu ispod.
Graf 1. Postotak neeuropskih državljana koji su ostvarili državljanstvo
Osim toga, Nizozemska se posebno isticala po tome što od svojih doseljenika nije zahtijevala kulturnu asimilaciju u većinsko društvo kao uvjet za stjecanje državljanstva. Drugim riječima, za razliku od Švicarske ili Austrije, Nizozemska nije izričito tražila da se doseljenici identificiraju s dominantnom kulturom u kontekstu njihova načina života, ponašanja ili običaja.
Multikulturalna politika Nizozemske
Nizozemska integracijska politika dominantno se temeljila na načelima multikulturalizma, prema kojima nije normativno opravdano davati prednost većinskoj kulturi. Umjesto toga, smatralo se da je potrebno poduzeti mjere koje će manjinskim skupinama omogućiti očuvanje vlastitog jezika, kulture i religije te kojima će se ukloniti prepreke s kojima se suočavaju zbog svog kulturnog ili vjerskog identiteta (Koopmans, 2005, str. 51). Slijedom toga, Nizozemska je javno afirmirala i poticala kulturnu raznolikost, institucionalizirajući različite oblike priznavanja kulturnih prava manjinskih skupina. Ne samo da od doseljenika nije zahtijevala prilagodbu većinskoj kulturi, već je aktivno promicala očuvanje posebnosti njihove kulture tj. njihovu ne-integraciju. Takav pristup temeljio se na uvjerenju da će očuvanje kulturnog identiteta dugoročno doprinijeti boljoj integraciji migranata u tržište rada i drugim socioekonomskim područjima.
U nastavku će se analizirati multikulturalna politika Nizozemske na primjeru posebnih prava islamske zajednice u Nizozemskoj iz razloga što upravo muslimani čine najveći udio u migrantskoj populaciji u većini europskih država (pa tako i u Nizozemskoj) te zbog toga što najveći broj zahtjeva za priznavanjem kulturnih prava dolazi od strane islamske zajednice (Koopmans, 2014). U tom kontekstu, kada je u pitanju klanje životinja po religijskim obredima, što je predmet čestih kontroverzi u Europi, Nizozemska dopušta iznimke religijskim manjinama da proces klanja životinja bude u skladu s njihovim religijskim praksama. Tako se klanje bez omamljivanja dopušta uz uvjet da se obavlja u odobrenoj klaonici, uz prisustvo nadzornika te u skladu sa zakonskim uvjetima za klanje bez omamljivanja. U pogledu muslimanskog poziva na molitvu (ezan), 1986. godine nizozemski grad Leiden postao je prvi grad zapadne Europe koji je dopustio ezan pojačan zvučnikom svakog petka prije glavne molitve. U odnosu na Francusku ili Švicarsku gdje se ta praksa ne primjenjuje, u Nizozemskoj je zastupljena, a ovisi o odlukama lokalnih vlasti koje su nadležne za takve zahtjeve.
Kada je riječ o pravima religijskih manjina unutar javnih institucija, Nizozemska je i u tom pogledu vrlo otvorena. Štoviše, Nizozemska je jedna od rijetkih europskih zemalja u kojoj je broj konfesionalnih škola veći od državnih. Uz to, sve su konfesionalne škole financirane od strane države po jednakom principu kao i državne škole. Iako su takav sustav u početku koristile dominantno Katolička i Protestantska crkva, sve većim priljevom muslimanskih imigranata, ta su prava počeli koristiti i muslimani. Tako Nizozemska trenutno broji 54 islamske škole čime se smješta među sam vrh europskih zemalja po njihovoj zastupljenosti, iako treba napomenuti kako se radi o manjini unutar muslimanske populacije koja pohađa islamske škole (Dutch News, 2019a). Međutim, posljednjih su godina pokrenute inicijative za reformu sustava koji pruža tako veliku autonomiju religijskim obrazovnim ustanovama, ponajprije zbog zabrinutosti da pojedine islamske škole indoktriniraju učenike antizapadnim stavovima (Dutch News, 2019b).
Nošenje hidžaba (marame kojima muslimanske žene pokrivaju kosu) dopušteno je u nizozemskim državnim školama. Iako je bilo slučajeva koji su došli pred sud, sudovi su u pravilu presuđivali u korist nošenja hidžaba u javnim institucijama Nizozemske tvrdeći kako bi zabrana nošenja hidžaba bila oblik nezakonite religijske diskriminacije. Komisija za jednaki tretman bi čak presuđivala u korist kompletnog prekrivanja tijela i lica u javnim prostorima (Koopmans, 2005, str. 61). Međutim, ta je praksa s vremenom postala predmetom kontroverzi pa je tako Nizozemska 2019. godine uvela zabranu nošenja pokrivala za lice u zgradama zdravstvenih i obrazovnih institucija, vladinih organizacija te u javnom prijevozu.
U kontekstu zastupljenosti sadržaja koji adresira teme etničkih ili religijskih manjina u javnom medijskom prostoru, Nizozemska je nudila daleko najveći izbor programa za manjine (Koopmans, 2005). Nizozemski javni radio i televizija zakonski su bili obvezni rezervirati 20 posto svog emitiranog vremena za programe namijenjene etničkim manjinama (Koopmans, 2010, str. 7).
Nizozemska je primjenjivala i širok skup programa za afirmativnu akciju u javnom sektoru. Tako je primjerice država pomagala dvojnim državljanima Turske koji su bili zaposleni u nizozemskoj policiji ili vojsci nudeći im beskamatne zajmove od 6.000 eura i 20 dana plaćenog dopusta kako bi mogli ispuniti svoju vojnu obvezu u Turskoj (ibid., str. 7).
Osim toga, neke javne korporacije za stanovanje izgradile su posebne komplekse za etničke i vjerske skupine kao primjerice stambeni kompleks za više generacija za Hinduse ili stambenu zonu za starije muslimane u Den Haagu (Koopmans, 2010, str. 7). ‘Muslimanski‘ karakter ovog projekta očitovao se u orijentaciji WC školjke (koja nije okrenuta prema Meki) te u odvojenosti ‘privatnog‘ i ‘javnog‘ prostora u stanu, s kuhinjom u sredini, što de facto omogućuje ženi u kući da služi muškarcima u javnom dijelu stana, a da ih oni ne vide (ibid., 7).
Na kraju, nizozemska država subvencionirala je širok spektar imigrantskih organizacija na etničkoj i vjerskoj osnovi te osnovala različita tijela koja predstavljaju pripadnike manjina. Prema Zakonu o konzultacijama s manjinama, ministarstvo koje se bavi integracijom imalo je obavezu konzultirati te organizacije i tijela o stvarima koje se mogu odnositi na njih (Koopmans, 2005, str. 66).
Sve navedeno dovelo je do nezadovoljstva velikog dijela domaćeg stanovništva koje se kasnije očitovalo u usponu izrazito antiimigrantskih stranaka (PVV, Geert Wilders). Prevelik broj migranata, njihovo nepoznavanje službenog jezika i neidentificiranje s većinskom kulturom narušilo je društvenu koheziju i socijalni mir. Prema anketi provedenoj 2000. godine, gotovo tri četvrtine svih mladih Turaka i Marokanaca, uključujući i one rođene u Nizozemskoj, snažnije se identificiralo sa zemljom svog podrijetla nego s Nizozemskom (Phalet i sur., 2000; cit. prema Entzinger, 2006, str. 133). Osim toga, postavilo se i pitanje je li javno priznavanje posebnih kulturnih prava i toleriranje antiliberalnih vrijednosti dijela migrantske populacije uopće u skladu s temeljnim vrijednostima liberalne demokracije?
Primjer koji to dobro prikazuje je slučaj s Ayaan Hirsi Ali, imigranticom porijeklom iz Somalije, koja se zbog kritike subordinacije žena, ubojstva iz časti, prisilnih brakova te klitoridektomije (obrezivanja žena) suočila s ozbiljnim prijetnjama smrću od strane islamskih fundamentalista u Nizozemskoj. Zbog suradnje na filmu Submission 2004. godine u kojem su se kritizirali islamski fundamentalistički zakoni kojima se potčinjavaju žene te zbog kojeg je glavni redatelj Theo Van Gogh ubijen, nizozemska policija pružila je zaštitu Hirsi Ali. No situacija je bila utoliko gora što su nizozemske političke elite u ime prava manjina podilazile islamskoj zajednici te nisu adekvatno zaštitile Ayaan kao pripadnicu manjine unutar te manjine. Navodeći kako nije navela točne podatke prilikom zahtjeva za političkim azilom, Hirsi Ali bilo je oduzeto nizozemsko državljanstvo zbog čega se preselila u Sjedinjene Države. Nakon rasprave u nizozemskom parlamentu, Hirsi Ali ipak je na kraju bilo vraćeno državljanstvo.
Zaokret
Nizozemska je ubrzo posve promijenila svoju integracijsku politiku. Niti jedna europska zemlja nije imala tako dramatičan obrat integracijske politike kao Nizozemska (Entzinger, 2006, str. 121). S predvodnice multikulturalizma prešla je na predvodnicu asimilacijskog modela. Stjecanje nizozemskog državljanstva tako je postalo teže i skuplje, postroženi su kriteriji kod integracijskih tečajeva i počeli su se naplaćivati, stavio se veći naglasak na učenju nizozemskog jezika, a najuočljivija promjena dogodila se u odustajanju od afirmiranja i promoviranja kulturnih različitosti. Također, od 2009. godine, svatko tko zatraži nizozemsko državljanstvo mora položiti prisegu kojom obećava poštivanje vrijednosti nizozemske države.
Prošle je godine nizozemska Vlada predstavila dodatno pooštrenje uvjeta za stjecanje državljanstva. Tako se zahtjev za poznavanjem nizozemskog jezika podiže s A2 na razinu B1, razdoblje minimalnog boravka produljuje se s pet na deset godina, a cilj je i da migranti, gdje god je to moguće, odustanu od svog izvornog državljanstva (Europska komisija, 2024). Nizozemska je tako integraciju imigranata sve više počela definirati kroz lojalnost i identifikaciju migranata s nizozemskim vrijednostima i običajima.
Zaključno, iskustvo Nizozemske ukazuje na potrebu za pažljivijim oblikovanjem integracijskih politika. Iako je politika temeljena na otvorenosti i toleranciji bila dobronamjerna, njezini rezultati nisu bili u skladu s očekivanjima (pogledati prvi članak). Kako je istaknula Hirsi Ali u svojoj knjizi: ‘Ne bi se smjeli držati svojih običaja i vjerovanja koji su nas natjerali da se preselimo. Nažalost, ljudi u Trećem svijetu misle da će mijenjanjem kuće svoju bijedu ostaviti iza sebe. A to je ono u čemu je smisao debate o integraciji: ako ćeš ponijeti svoje vrijednosti i doći ovdje, to neće promijeniti tvoju nesreću‘ (Jutarnji list, 2007). Možda su upravo te vrijednosti zapadnih zemalja glavni temelj njihovog ekonomskog blagostanja i ključ za održanje demokracije kakvu danas poznajemo. Prema tome, ne inzistirati na tome da neke ključne vrijednosti budu prihvaćene bio bi pogrešan smjer koji bi se mogao negativno odraziti kako za domicilno stanovništvo, tako i za same migrante.