Piše: Goran Gazdek
Idemo na jugoistok Požeško-slavonske županije prema mjestu Buku i tvrtki Windor. Digitalna karta kaže da nam do tamo treba nekih dvadesetak minuta lagane vožnje, prvo do Pleternice pa na cestu prema Đakovu. Radujemo se Pleternici, ne smijemo propustiti priliku da vidimo mini hidroelektranu na Orljavi, podignutu prije točno deset godina, opremljenu Končarevim strojevima i opremom. Prvo je takvo postrojenje u vlasništvu neke općine ili grada i prva mala hidroelektrana izgrađena nakon osamostaljenja Hrvatske koje godišnje proizvoditi 1,1 milijuna kWh električne energije što je dovoljno za javnu rasvjetu svih 35 naselja na tom području. Tvornica struje razbija predrasudu stvorenu crnom medijskom slikom kako u Slavoniji sve tone u duboki ponor, kako ovdje nema investicija i kako regija nema baš nikakvu perspektivu.
A takvu predrasudu razbija i tvornica prozorskih profila od aluminija i drva izgrađena 1992. godine u selu koje je u deset godina izgubilo 22 stanovnika i ostalo na 169 žitelja. Windor je prvi u Hrvatskoj počeo proizvoditi prozore od toplinski modificirana drva, dokazao se u opremanju obiteljskih kuća, adaptaciji luksuznih stanova i ugradnji prozora na hotelima visokih kategorija u zemlji i inozemstvu, a specijalne aluminijske profile izrađuje prema narudžbi uz pomoć posebnog računalnog programa. Prozori aluminij–drvo u potpunosti je hrvatski proizvod, cijeli je projekt osmislio inovator, osnivač i predsjednik Uprave Windora, Stjepan Franjić.
Ti proizvodi zadovoljavaju visoke kriterije toplinske, atmosferske i zvučne izolacije za niskoenergetske i pasivne objekte. Napravljeni su od domaće vrste drva, najčešće od hrastovine i jasenovine, a interes za njima pokazuje da drvo ostaje konkurentan materijal u graditeljstvu.
Pitamo Franjića kako se njihovi prozori uklapaju u trendovi na svjetskom tržištu i gdje smo tu mi.
- To je relativno. U Europi je razlikuje od države do države. Austrija i Švicarska ima osmišljenu politiku koju mi nemamo. To su manje-više uređena tržišta. Drvo i drvo-aluminij tamo su trend, proizvodi od tih materijala mogu biti subvencionirani, a PVC ne može – objašnjava naš sugovornik.
U pogonu od šest tisuća kvadrata tridesetak radnika proizvode do 400 do 500 četvornih metara prozora koje odlikuje funkcionalnost i moderan dizajn, a kupci kažu i dugotrajnost. Primjećujemo da tvrtka, iako možda djeluje dislocirano, na kraju sela i daleko od centara moći, ima dobru poziciju zbog sirovina.
- Imamo jako dobru poziciju! Sirovine su bitne, ali ako želite uspješnu proizvodnju bez stresova i repova morte imati ljude i uređeni sustav. Jednim velikim dijelom smo pogođeni jer djelujemo u ruralnom dijelu gdje nemamo ljudi, a da ne pričam o strukturi koja je jako bitna kompletnom društvu. A kad nema ljudi nema konkurencije, a kad nema konkurencije nema perspektive. Teško je tu formirati neku ozbiljnu proizvodnju, tko će vam tu doći? Nisu niti plaće male, prosjek je šest do sedam tisuća kuna, a najviše se kreću između 12 i 15 tisuća. I pri tome nije toliko važna stručna sprema. Ili znaš nešto raditi ili ne znaš – ističe Franjić.
I Windor dijeli sudbinu stotine drugih firmi koji neke poslove moraju odbijati jer nemaju dovoljno radne snage koja bi poslove kvalitetno doveli do kraja. Vrlo rijetko rade s državom, uglavnom ne koriste poticaje i ne dobivaju bespovratna sredstva, a gotovu svu dobit koriste za investicije i unapređenje proizvodnje.
- Mi smo sa zaprežnim kolima došli na mjesec – slikovito svoj poslovni put opisuje naš sugovornik.
Na pitanje kakva je bila poslovna 2021. godina direktor odgovara da su rezultati bili dobri i da je rastom od 20 do 30 posto iznimno zadovoljan. Zadovoljstvo može biti i dugoročno jer je tvrtka u pet godina povećala prihode jedan i pol puta!
Obiteljska je firma, što kad jednog dana ode u mirovinu?
- Pokušao sam djeci pružiti maksimalno obrazovanje i naučiti ih da moraju raditi. Za sve ostalo se trebaju sami pobrinuti. Sin Ante vodi odjel razvoja i marketinga, odrađuje već dobar dio mog posla, pokazao je interes i uvjeren sam da dalje može nastaviti voditi firmu – zaključuje Franjić.
Napuštamo Pleternicu uživajući u pogledu na osunčane vijence gora što okružju i grad i plodna polja pokušavajući se bez pomagala orijentirati i pogoditi koji obrisi pripadaju Psunju, Papuku i Krndiji, a koji Dilju i Požeškoj gori.