Bit će zanimljivo, jednog dana kad više ne bude premijer, od Andreja Plankovića čuti prave razloge zašto je ‘pet poslije dvanaest‘, naknadno, među svoje ministre uvrstio Gorana Marića. I onda mu preko noći odlučio osnovati ministarstvo za upravljanje državnom imovinom. Postavivši tako tempiranu bombu u ekonomski dio svoje vlade. Ponajprije se to odnosi na korjenito različita ekonomska stajališta ministrice gospodarstva i potpredsjednice Vlade Martine Dalić (tzv. liberalna ekonomska uvjerenja) s jedne strane i Gorana Marića, ekonomista tzv. škole državnog intervencionizma, s druge strane. Štoviše, kad je o Vladinim koordinacijama riječ, Martina Dalić vodit će jednu koordinaciju, a Marić drugu. Jedni će reći da se ponavlja situacija iz Milanovićeva vremena sastavljanja vlade kad je upornom Gordanu Marasu, da bi ga se riješio, izmislio Ministarstvo gospodarstva i obrta. Drugi će primijetiti da je fokus medija skrenut s Ministarstva kulture i obrazovanja na ideološki ipak manje osjetljive ekonomske resore. Trećima će to iznenadno premijerovo lutanje biti razumljivo jer i u predizbornom programu, ali i u Vladinu službenom inauguracijskom programu, zapravo ne postoji jasno opredjeljenje hoće li u sljedeće četiri godine prevagnuti neoliberalni ili državnointervencionistički pristup.
Nema jedne istine
U praćenju onoga što će se, kad je o novoj vladi i ekonomiji riječ, događati idućih mjeseci bilo bi mudro početi od teze da ne postoji jedna ekonomska istina. Ne postoji jedna ekonomska škola koja jamči blagostanje. U demokratskom dijelu svijeta nema zemlje u kojoj u praksi postoji samo liberalno tržište, u kojoj država samo određuje pravila igre; ne postoji ni država u kojoj glavnu ulogu ne igraju privatno vlasništvo, tržišno natjecanje i privatna inicijativa. Države se razlikuju samo prema tome koliko koja uspješno kombinira slobodno tržište i državnu intervenciju. Plenković na pitanja o tome tko će prevladati, Goran Marić ili Martina Dalić, podsjeća na to da je on premijer, pa ćemo prilično brzo vidjeti kako mu ide natkoordinacija (uključujući teške partnere iz Mosta). Možda je toliko mudar političar (i ima dobre neformalne savjetnike?) da će od obiju strana izvući najbolje što mogu dati. Prvih sto dana treba biti optimist!
Primjer Hrvatskih šuma
Koliko je teško odrediti granicu do koje država igra ulogu regulatora, a iznad koje postaje ‘igrač na tržištu‘, može se vidjeti na upravljanju šumskim bogatstvom. Ako se nitko ne usudi reći da Hrvatske šume treba privatizirati, onda je logično da njima upravlja država. Poduzeće Hrvatske šume treba svake godine prodati određenu količinu drvne mase. Komu je prodati i kako? Tržišni pristup nalagao bi da se ide na javne dražbe pa tko ponudi najvišu cijenu, trupci su njegovi i s njima može raditi što ga je volja. Ali u Hrvatskoj postoji razvijena, izvozno orijentirana industrija namještaja. Ako ostane bez sirovine, ugasit će se deseci tisuća radnih mjesta. Neće se stvarati dodana vrijednost, na kraju će proračun dobiti neki dio dobiti Hrvatskih šuma, ali izostat će multiplikacijski učinci. Ako trupci postanu dostupniji domaćim otkupljivačima, mogu ih u jednoj varijanti dobiti pilane koje će onda izvoziti daske, a ne trupce. Je li to najbolje za nacionalnu ekonomiju? Slobodno tržište trupaca bilo bi najbolje rješenje da u drugim zemljama (ograničimo se na EU) postoji slobodno tržište za kupnju tamošnjih trupaca. Ali ne postoji. Svi štite i potiču svoje finaliste. Drugi primjer: danski proizvođači svinjetine nemjerljivo su konkurentniji od naših domaćih. Sigurno da su tamošnji farmeri efikasniji. Ali poznavatelji prilika uvjeravaju da tamošnji farmeri od države dobivaju skrivene potpore koje zaobilaze radare Europske unije. Pod izlikom brige za zdravlje proizvođači svinja u Danskoj imaju besplatne veternarske usluge. Plaća ih država! A uz objašnjenje da je riječ o brizi za zaštitu okoliša farmerima je besplatan i inače skup postupak rješavanja gnojnica... Zanimljivo je, ujedno strašno, da od svih pokazatelja koji se mjere u sustavu ocjenjivanja Doing Business Hrvatska ima svih sto mogućih bodova samo prema kriteriju lakoće prekogranične trgovine. Dakle, maksimalno je otvorena za svu uvoznu robu. Naravno, treba biti fer pa primijetiti i idiotizme kada državne Narodne novine ulupaju milijune u navijačke rekvizite nogometne reprezentacije. Dio tvrtki u kojima je država vlasnica svakako treba u privatizaciju. Zato neka svjetla u Banskim dvorima svijetle duboko u noć!