Konzultant i stručnjak za statistiku Marko Krištof u objavi na LinkedInu iznio je jednostavan recept protiv divljanja cijena. Podsjetio je na izraelski Zakon o hrani koji je uspješno kopiran u Italiji
U raspravu o cijenama tragom bojkota trgovina prošlog petka uključio se i konzultant Marko Krištof:
- Kolege su me uputile na Izraelski zakon o transparentnosti cijena koji je uspješno kopiran u Italiji, objavio je Krištof na LinkedInu:
- Zakon je vrlo jednostavan i traži da supermarketi cijene svih proizvoda moraju objaviti na svojim web stranicama, te da ne smiju ograničiti botove koji preuzimaju (web crawling). To je dovelo do stvaranja nekoliko servisa za usporedbu cijena te je potrošačima omogućilo da jednostavno utvrde gdje se najjeftinije može pronaći točno određen proizvod. Zanimljivo je da je ova mjera drastično smanjila i regionalne razlike u cijenama (koje su kod nas ogroman problem) jer su supermarketi počeli stavljati iste cijene u sve svoje trgovine – piše Krištof i zaključuje:
- Na ovaj način se povećava transparentnost cijena i cjenovna konkurentnost. Cijene je naime trenutno jako teško uspoređivati, što trgovcima omogućuje da se natječu isključivo na akcijskim cijenama, koje predstavljaju mali dio ukupnog asortimana.
Obvezna objava cijena na internetu
Što se to događalo u Izraelu? Cijene hrane u cijelom svijetu doživjele su nagli porast između 2005. i 2011., a taj je porast bio povezan s društvenim nemirima, pa čak i nasiljem u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju. Na primjer, Španjolska, Grčka i Izrael svjedočili su socijalnim nemirima koji su često povezani s rastom cijena hrane. U Izraelu su prosvjedi 2011. konačno kulminirali donošenjem Zakona o hrani u ožujku 2014. Važna komponenta Zakona o hrani bila je klauzula koja zahtijeva od lanaca supermarketa u Izraelu da objave svoje cijene na internetu i da ih kontinuirano ažuriraju.
Ovaj je propis stupio na snagu u svibnju 2015. i od tada izraelski supermarketi objavljuju i kontinuirano ažuriraju cijene svakog artikla koji se prodaje u njihovim trgovinama. Ubrzo su neovisne web stranice počele nuditi usluge usporedbe cijena koje su besplatno dostupne potrošačima.
Ušteda od 27 dolara na mjesec!
Dvojica izraelskih ekonomista, Oren Rigbi i Itai Ater, iskoristili su vrijeme od 15 mjeseci za implementaciju zakona i u tom su periodu prikupljali podatke iz pozamašne košarice iz mnogih fizičkih trgovina diljem Izraela. Nakon što je uredba stupila na snagu, uzeli su podatke s jedne od platformi za usporedbu cijena. Istraživanje The effects of mandatory disclosure of supermarket prices (Učinci obveznog objavljivanja cijena u supermarketima) objavili su početkom 2018. na stranicama paneuropskog Centra za istraživanje ekonomske politike (CEPR). Glavni zaključci bili su da je Zakon o transparentnosti donio je ujednačeniju cjenovnu ponudu i, što je još važnije - niže cijene. U prvoj godini izraelski potrošači uštedjeli su svaki mjesec oko 27 dolara.
Hrvatska transparentnost iz 1990-ih
Ova me priča podsjetila na domaću verziju vježbanja cjenovne transparentnosti, i to od prije 30-ak godina, u kojoj sam i sam sudjelovao kao urednik zagrebačke gradske rubrike u Večernjem listu. Počeli smo s periodičkim usporednim objavljivanjem ‘potrošačke košarice‘ cijena hrane u najvećim trgovačkim lancima. Artikle smo izabrali prema sindikalnoj ‘košarici‘. Trgovci, naravno, nisu bili zainteresirani za suradnju, a kako je to bilo ‘predinternetsko doba‘, bez raznih online pomagala, cijene su prikupljali novinari – u svim trgovinama istog dana. Bilo je pritom i tragikomičnih situacija jer su pojedini lanci zabranjivali ‘popisivanje cijena‘. No, ako novinare izbacuješ kroz vrata, on će ulaziti kroz prozor. Pa su umjesto zapisivanja cijene diktirali u diktafone.
Prilagodljivi hrvatski trgovci
Nakon nekog vremena ustanovili smo ključnu zakonitost – jedan lanac postao je uvjerljivo najjeftiniji, iako je slovio kao jedan od najskupljih. Naime, snizili bi cijene artikala iz Večernjakove ‘košarice‘, ili bi ih u dan sakupljanja cijena stavili na akciju. To nam je potvrdilo da je ‘diverzija transparentnosti‘ uspjela. No, morali smo promijeniti pristup – nakon toga nismo više imali stalnu ‘košaricu‘, nego smo je svaki put mijenjali: jednom smo uzimali cijenu pekmeza od marelica, sljedeći tjedan od šljiva, jednom kokošja juha, drugi put goveđa, jednom jetrena pašteta, drugi put kokošja… Tako smo dobili realnu usporedbu cijena u različitim trgovinama. Koliko se sjećam, cijene su postale ujednačenije, a dojam je i da su bile u prosjeku nešto niže, ali bez egzaktnih podataka jer je zbog ‘šaranja‘ s artiklima izgubljena mogućnost praćenja trenda.
Nažalost, za sve to trebalo je angažirati prevelik broj novinara, pa ta usporedba nije trajnije zaživjela. Odahnuli su trgovci, ali i Večernjakov odjel marketinga, jer je zbog redakcijske ‘košarice‘ bio pod velikim pritiskom trgovačkih lanaca, koji su ujedno (bili) među najvećim oglašivačima, posebno s akcijama uoči vikenda.