Rekordno povećanje plaća zaposlenika opće države ove godine, kako je Hrvatska udruga poslodavaca više puta istaknula, nije bilo vezano uz reformu javne uprave, rast produktivnosti javnog sektora i državne administracije, karijerni plan ili ciljano nagrađivanje najkvalitetnijih zaposlenika već je primijenjeno na sve zaposlenike neovisno o njihovoj učinkovitosti i rezultatima. Posljedica je snažan rast mase plaća na razini opće države koja je tako skočila na 13 posto BDP-a s 11,5 posto BDP-a u 2023. godini i prema tom kriteriju smo druga najvelikodušnija članica EU odmah iza Danske.
Bez reforme državne administracije u smjeru racionalizacije i rasta efikasnosti, rast plaća u javnom sektoru veći od 30 posto u odnosu na privatni sektor u kojem su primanja nominalno rasla više od 10 posto neće imati pozitivan efekt ni na smirivanje inflacije ni na tržište rada. U srednjem roku, bruto plaće ne bi smjele rasti nominalno za više 5 posto, pojednostavljeno rečeno iznad zbroja ciljane inflacije (oko 2 posto) te rasta produktivnosti po radnom satu (2-3 posto), ako želimo ostati u okvirima koji ne doprinose jačanju inflacije te narušavaju konkurentnost ekonomije.
Svojim je potezom država koja troši oko 50 posto BDP-a direktno utjecala na trošak rada u cijeloj ekonomiji. Zauzdavanje mase plaća i nagrađivanje zaposlenika po rezultatima u godinama pred nama, ukidanje slabo-ciljanih politika kontrole cijena u maloprodaji, kao i energetskih i stambenih subvencija je nužno kako bi Hrvatska poboljšala ne samo efikasnost ekonomije već stvorila zalihu u proračunu za buduće šokove. I članice HUP-a u ovoj su godini dizale ukupna primanja zaposlenih nominalno više od 10 posto ili znatno iznad stope inflacije, ali privatni sektor donosi odluku na temelju produktivnosti te rezultata poslovanja i zaposlenika. Snažan rast plaća u javnom sektoru stavlja privatni sektor pred velike izazove jer država sada vrši pritisak na rast primanja zaposlenih u domaćim tvrtkama znatno iznad rasta produktivnosti, a snažan rast plaća vrši i pritisak na indeksaciju mirovina.
Štoviše, najavljeno povećanje minimalne bruto plaće za 15,5 posto na 970 eura u 2025. godini nakon rekordnog povećanja od 20 posto u 2024. godini dodatno doprinosi rastu inflatornih rizika. Takvo povećanje minimalca je znatno ambicioznije u odnosu na planirana povećanja u više članica EU gdje se predloženi rasponi kreću od svega 3,3 posto u Njemačkoj do 11 posto u Češkoj. Hrvatska je u posljednje tri godine dizala minimalnu plaću dvostruko brže od prosjeka EU (14 posto prema 7 posto), a minimalac je u Hrvatskoj od 2019. godine porastao za čak 92 posto, odnosno značajno iznad kumulativne inflacije.
‘Minimalac’ ima negativan utjecaj na konkurentnost
Prema podacima Eurofunda, u Hrvatskoj je u 2024. došlo do poboljšanja realne kupovne moći osoba s minimalnom plaćom za 11 posto, što je najveći skok u Europskoj uniji, a time smo i među prvim članicama koje su udovoljile EU smjernicama (ne i obavezama) za minimalac na razini 50 posto (60 posto) prosječne (medijalne) plaće, dok taj kriterij nama konkurentne zemlje (Češka, Estonija, Irska) planiraju dostići tek za dvije do četiri godine. Hrvatska bilježi i treći najveći nesrazmjer snažnijeg rasta minimalne plaće u odnosu na nominalni rast BDP-a (među svim članicama EU), što je neodrživo te još jedan je argument u prilog nužnosti šireg poreznog rasterećenja rada. Unatoč tome, bilježimo rast poreznog klina jači od prosjeka EU naročito na razini bruto plaća iznad 167 posto prosječne, koji je u Hrvatskoj rastao i drugu godinu za redom ili kumulativno 1 postotni bod, dok je na razini EU nepromijenjen.
Iako minimalnu plaću prima svega 8 posto ukupno zaposlenih, postoji niz djelatnosti u kojima je minimalna plaća referentni podatak čije povećanje automatski dovodi do povećanja mase plaća i negativnog utjecaja na konkurentnost industrija u kojima se primjenjuju kolektivni ugovori, s obzirom na to da rast minimalne plaće u tim sektorima generira povećanje plaća svih zaposlenika.
U situaciji ponovne recesije u Njemačkoj, stagnaciji u članicama EU, koje su najznačajniji vanjskotrgovinski partneri Hrvatske, odnosno okruženju smanjenih prilika, to je veliki izazov za poslodavce naročito za izvoznike roba i usluga. U proizvodnji tekstila, odjeće i kože i srodnih proizvoda, udio troška rada često prelazi 80 posto pa ne iznenađuje da je u tim djelatnostima do danas ‘ugašeno’ oko 19 posto radnih mjesta. Unatoč javnoj percepciji turizma kao sektora u snažnoj ekspanziji s ponajvećom inflacijom cijena prema krajnjim potrošačima, javno dostupni podaci (FINA info.BIZ) pokazuju pad EBITDA marže turističkih poduzeća s 22,1 posto u 2022. na 17,7 posto u 2023. godini, što je ujedno ispod razine iz 2019. godine (19,0 posto). S obzirom na to da je turizam jedan od sektora kojem će masa plaća značajno porasti zbog administrativnog povećanja minimalne plaće za očekivati je daljnju eroziju marži, što ugrožava investicije koje su nužne za srednjoročnu konkurentnost turizma.
Suprotno uvriježenim stavovima u javnom prostoru, međunarodno-usporediva bruto profitabilnost hrvatskih poduzeća je, unatoč poboljšanju zadnjih godina, još uvijek 25 posto niža od prosjeka CEE regije te čak 55 posto ispod prosjeka EU. Posljedično, Hrvatska zaostaje za prosjekom EU te mnogim ekonomijama CEE regije prema investicijama u fiksni kapital, što smanjuje našu produktivnost. Samo profitabilne tvrtke mogu investirati u produktivnost i na održiv, opravdan način povećavati primanja zaposlenih.
Donijeti transparentnu formulu za ‘minimalac’
HUP stoga predlaže da se već sljedeće godine u određivanju minimalne plaće primijeni transparentna formula koja bi rast vezala uz produktivnost nacionalnog gospodarstva. To je naročito važno s obzirom na to da Vlada najavljuje dizanje minimalne plaće na 1200 eura do kraja mandata.
Primjenom jasnih kriterija za povećanje najnižih plaća, a koje za posljedicu ima i povećanje svih plaća u sustavu, poslovni sektor mogao bi svake godine lakše planirati trošak rada za iduću godinu, ali i na srednji rok, što bi omogućilo da se nužne prilagodbe u poslovanju realiziraju na vrijeme. To je praksa koju imaju članice EU među kojima i Njemačka gdje se primjerice minimalna satnica u nekim djelatnostima, (npr. metalna industrija), u kojima se primjenjuju kolektivni ugovori, veže za izvozne rezultate, a u cilju očuvanja konkurentnosti te radnih mjesta. Dobra praksa koja postoji i u nekim djelatnostima u Hrvatskoj (npr. u graditeljstvu, turizmu, itd.) je da se pored djelomičnog administrativnog uređenja minimalca njegova razina može nadopuniti kroz kolektivne ugovore. Alternativno, iznos minimalne plaće moguće je odrediti ‘na sredini’ dva minimalna kriterija koji traži EU prilikom određivanja minimalne plaće – 60 posto medijalne bruto plaće ili 50 posto prosječne bruto plaće između siječnja i srpnja tekuće godine.
Posljednjih godina uzastopno povećanje minimalnih plaća iznad je produktivnosti i ne može povećati standard stanovništva već potiče inflatorne pritiske te u konačnici pad kupovne moći. Kad bi veće članice euro područja takvim tempom podizale plaće iznad rasta produktivnosti, ESB bi se aktivnije trebala baviti obuzdavanjem inflacije što bi dovelo do pogoršanja uvjeta financiranja i pada kupovne moć. Uz ubrzanu konvergenciju cijena usluga, koje su i dalje za oko 30 posto niže od prosjeka EU, rast plaća zadržava inflaciju u Hrvatskoj iznad prosjeka euro područja u srednjem roku, što pak podiže rizik spirale plaća i maloprodajnih cijena.
Svrha minimalne plaće je osiguranje osnovnog životnog standarda radnika s najnižim primanjima pa HUP predlaže i povećanje te vezivanje osobnog odbitka na iznos bruto minimalne plaće. Nije opravdano i ne postoji porezna logika u tome da primatelji minimalne plaće budu oporezivani. Pojedine članice EU redovno ažuriraju porezni sustav kako bi ga uskladili s povećanjem minimalne plaće (Latvija, Litva), dok neke ažuriraju sve porezne olakšice u iznosu povećanja minimalne plaće (Španjolska, Portugal) kako bi osigurale da primatelji minimalnih plaća ne plate porez na dohodak.